Živeo jednom nekakav dečak koji je mnogo voleo reku. Svakog dana se kupao, pa krenu da se okupa i onda kada je voda silno nadošla. – Ne idi danas, sine, – odvraćahu ga mati i otac, ali mališan ne posluša. Kad stiže do vode skinu se i uđe. Silovita matica namah ga dohvati i ponese. Uzalud je mališan mahao rukama, borio se i u pomoć dozivao.

Njegov nemoćni glas dopre do silnog Gospodara reke što je boravio u svojim podvodnim dvorima. U tom trenutku dečaka već beše izdala snaga. Voda mu uđe u usta i nos te izgubi svest. Gospodar dopliva do njega i htede da ga udavi jer do tada nikom ne beše dopustio da živ stigne do njegovog vodenog carstva. Ali nežni i nemoćni dečak neobično mu se dopade i dođe mu nekako žao.

Usamljen beše Gospodar u svojim zelenim dvorima, pa pomisli da će mu lepi dečačić doneti radost i razonodu. Zato otrgnu od nabujalih talasa mališana, obgrli ga očinski nežno i ponese u dvore. Nikada do tada živo ljudsko biće ne beše prešlo prag njegovog carstva. Gospodar spusti malog gosta u staklenu postelju na sredini staklene dvorane.

Onda se udalji i sačeka da se mali probudi. Posle nekog vremena dečak otvori oči i stade premišljati gde se to našao. Pogled mu pade na stakleni stočić kraj postelje, pun prekrasnih kristalnih igračaka kakve još ni jedno dete nije imalo. Ruka mu sama pođe za onim bleskom pa se maši igračaka i zaigra se za kratko vreme.

A onda mu izađe pred oči draga kućica i on zaplaka. – Zašto plačeš, mali moj? – upita Gospodar. – Za kućom, – odgovori mali. Gospodaru to dođe čudno i zapita: – A da li je tvoja kuća lepša od ovih dvora? – Lepša je, – odgovori mališan, a suze mu linuše niz obraze. Gospodar vide da je sav taj blesak uzaludan, pa ode. Dečak je plakao i plakao sve dok nije zaspao.

Gospodar reke

Onda mu njegov domaćin na prstima priđe, prenese ga tiho u lepšu dvoranu. Kada se dečačić probudi nađe se u srebrnoj postelji, usred sobe u kojoj sve beše od čistog srebra. Čak su i igračke na srebrnom stočiću kraj postelje bile od srebra. Dete ih uze zadivljeno i zaigra se za neko vreme. Ali igračke ga podsetiše na brata i sestricu sa kojima je uvek igru delio, pa gorko zaplaka.

Gospodar je sve to brižno posmatrao iza neke bogate zavese. – Za kim sada plačeš. milo dete? – upita brižno i priđe mu. – Za sestricom i bratom – zajeca nesrećni gost. Gospodar uvide da ga sve to srebro neće utešiti, pa ga pusti da se isplače i zaspi. A onda ga premesti što je brižljivije mogao u treću odaju. Dečak docnije otvori oči i opazi da je njegova postelja od suvog zlata.

I ne samo postelja. I stočić i stolice i igračke – sve beše zlatno. Mali je i ranije slušao o zlatnim riznicama i čudesnim dvorima, ali nikada nije mogao zamisliti toliki sjaj i lepotu. Sav očaran, on pažljivo odabra nekoliko zlatnih igračaka i predade se igri. No tada mu se učini da ga mati i otac odnekud iz daljine očima traže, pa zajeca bolnije nego ikada ranije.

– Zbog čega sada plačeš, dečače? Znaš li da si dobio ono što nijedno dete nije imalo? – Ja hoću svoju majku i oca! – ridao je dečačić. – Pa zar su ti oni miliji od čistog zlata? – jedva izusti Gospodar. On nije znao ni za oca ni za majku ili braću. – Miliji su, – priznade dečak. Gospodar tada ode i pokupi sve bisere koji su sakriveni ležali u dubinama njegovog vodenog carstva.

Donese pune pregršti i stade obasipati dečaka dok svu odaju ne napuni. – Jesu li ti roditelji i od ove lepote i blaga miliji? – izusti. Dečak zaklopi oči pre tolikim bljeskom. Sve je oko njega blistalo i treperelo. Ipak, sve to nije imalo topli sjaj one ljubavi koju je mališan u skromnoj kućici upoznao. – Uzalud je trud tvoj, Gospodaru, – reče najzad.

Gospodar reke

– Miliji su otac i majka od tvojih bisera i zlata i od svih blaga što ih ovaj svet vide na zemlji i pod njom se skriva. Gospodar uvide da je sve uzaludno i postade mu jasno da nikada neće utešiti maloga. Sačeka zato da dete zaspi pa ga pažljivo uze u naručje i odnese na obalu reke. Tamo je još uvek stajalo odelce koje je dete skinulo pre no što je u vodu zagazilo.

Gospodar napuni njegove džepove zlatom i biserima, pomilova dečaka i sa puno tuge utonu u zelene talase. Dečak se probudi na obali voljene reke. Ustade i obuče se jednako misleći da li je Gospodarevo carstvo bilo san ili istina. Ali kad zavuče ruke u džepove i izvadi iz njih ono zlato i bisere, shvati da je odista bio u podvodnim dvoranama. Otrča kući i zateče tamo sve u suzama.

Oni su mislili da se dete utopilo pa je zato radost bila beskrajna kada ga ugledaše. Zadovoljstvu njihovom ne beš kraja. A tek kada im dete izruči sve ono bogatstvo, siromaština i beda utekoše iz kućice koju zauvek nastani sreća. Gospodar reke oseti jače nego ikada sav teret samoće. Do tada on verovaše da je njegov dvorac najdragocenija riznica na čitavom svetu.

A kada je izgubio dečaka uvide da ljudi imaju nešto mnogo skuplje i draže od toga: imaju braću i sestre i ljubav za koju on nije ranije znao. Onda se toliko rastuži da je tri dana i tri noći bez prestanka plakao. Od njegovih suza vode nabujaše silnije nego ikada pre. A Gospodar ostavi svoje moćno carstvo i krenu u beli svet da traži blago koje su ljudi u sebi nosili…

Gospodar reke