Bio jednom nekakav siromah čovek koji je teško živeo pa se dovijao na razne načine i varao. Jednom, tako, napuni vreću mahovinom, stavi odozgo malo vune, pa krenu na vašar ne bi li možda prodao vreću kao da je puna vune. Usput sretne čoveka slične sudbine koji beše poneo vreću šišarki sa malo oraha pri vrhu. Taj drugi je hteo da proda vreću kao da je puna oraha.

Prvi siromah reče drugome da nosi vreću vune, a onaj da ima orahe. Obojica navale da trampe robu još na drumu. Onaj s mahovinom zatraži još malo pride uz vreću oraha što ih uze, ali drugi ne htede. Posle dugog cenkanja pogode se da onaj što je davao tobožnje orahe da onome prvome još dva novčića. Ali kako nije imao novaca ostane dužan, a umesto potvrde da će novčiće dati, pobratimi se sa prvim.

Kad promeniše vreće, jedan pobeže na jednu a drugi na drugu stranu, svaki misleći da je drugoga prevario. Ali kad stigoše kućama i izručiše robu iz vreća, uvideše da su obojica varalice i da ni jedan odista nije prevaren. Pobratim koji je dao vunu sa mahovinom krene, posle nekog vremena, da traži svoja dva novčića. Pronađe pobratima u jednom selu, u najmu kod popa, pa ga oslovi:

-Ti, pobratime, prevari mene! A ovaj drugi: – E, pa, ako ćemo pravo, i ti si mene! Nasmeja se prvi, ali stane tražiti dva novčića jer, kako reče, obećano treba platiti i potvrditi pobratimstvo. Onaj drugi mu priznade da pravo zbori, ali da on kod sebe nema novaca. – Nego, – reče – iza kuće moga popa ima velika jama u koju on često silazi. Biće da u njoj ima novaca ili kakvih drugih skupocenih stvari.

Zato, hajde, da se nas dvojica uveče spustimo u jamu. A kad je oplenimo, dobit ćemo podeliti i još ću ti ona dva novčića platiti. Pobratim pristade. Uveče se popov najamnik uvuče u vreću a prijatelj ga veza užetom i spusti u jamu. Ali tamo ne beše ničega sem žita. – Ako kažem pobratimu da ovde ništa nema, on može otići i mene ostaviti, pa šta ću sutra popu da kažem? – pomisli on.

Zato uđe u vreću, dobro se priveza i viknu: – Vuci vreću, pobratime, puna je svega i svačega. Onaj odozgo povuče, ali mu nešto pade na um: – A zašto bih ja blago delio s pobratimom? Bolje da uzmem vreću i što pre odem, a on neka gleda kako će iz jame. I čim to pomisli prebaci vreću preko leđa i stane bežati kroz selo. Ali psi zalajaše i stadoše ga goniti.


Kad se ovaj malo zamorio spusti vreću, a iz nje neko povika: – Odveži, pobratime, izujedaše me psi! – Kad otvori vreću, drugar mu reče: – Tako ti, pobratime, htede mene da prevariš! A ovaj odgovori: – Vala, i ti si mene prevario za blago u jami! I tako su neko vreme razgovarali. Dužnik obeća da će dva novčića platiti kada se drugi put nađu. Najzad se rastadoše.

Prođe dosta vremena dok onaj što je radio kod popa steče kućicu pa se i oženi. Jednog dana dok je sedeo sa ženom pred kućom, ugleda izdaleka pobratima, kako dolazi, pa reče ženi: – Evo mog pobratima, ženo. Dužan sam mu odavno dva novčića i sad više nemam kud nego da ih vratim. Nego, ja ću da legnem na krevet, a ti zakukaj i kaži da sam umro. Onda će on otići.

Što reče to i učini, a žena mu prekrsti ruke pa poče naricati. Kad stiže gost zapita je li to kuća toga i toga. A žena će kroz lelek: – Jeste, kuku meni! Eno ga gde leži mrtav! Na to će gost: – To beše moj nesrećni pobratim! Zajedno smo trgovali i radili pa ću ga, vala, makar do groba otpratiti i zemlju na nj baciti. Žena reče da će dugo čekati na sahranu i da je bolje ako ode.

Ali sve je bilo uzalud. – Kako bih ja svoga pobratima ovako ostavio! – reče ovaj. Čekaću da ga sahrane, makar i tri dana. Što će žena, nego šapne sve to mužu. A on je uputi da ide popu i kaže kako je on umro. – A kada me u crkvu odnesu, – prošapta, – možda će se pobratimu učiniti dugo čekanje pa će otići. Žena učini sve kako ju je muž poučio.

Dođoše ljudi, staviše tobožnjeg mrtvaca na nosila i odnesoše ga u crkvu s tim da ga sutrada u groblju pred crkvom sahrane. Pop sa ljudima ode, a pobratim ostade da čuva nesrećnika: – Ja sam sa svojim pobratimom toliko trgovao i soli i hleba jeo, da ga ne mogu ostaviti samog, nego ću ga svu noć čuvati. U gluvo doba noći naiđu tuda neki hajduci sa silnim plenom.

Beše tu mnogo blaga, ruha i oružja. Opaziše svetlost sveće u crkvi i harambaša reče: – Hajdemo u onu crkvu da blago podelimo. Kad verni čuvar – pobratim opazi ljude sa oružjem, ostavi mrtvog pa se sakri iza nekog stuba u uglu crkve. Hajduci posedaše i počeše kalpacima blago deliti. Podeliše svima ruho i oružje, samo ostade jedna sablja za koju su mislili da mnogo vredi.


Jedan je uze u ruke i ustade govoreći: – E, pa kad je svi toliko hvalite, baš ću da je na mrtvacu ogledam. Ako li mu iz jednog maha glavu odsečem, onda je i sablja vredna tolike hvale. Ali kad hajduk pođe ka nosilima, nazovi mrtvac se odjednom uspravi i povika: – Gde ste, mrtvi? A pobratim se iz ugla odazva: – Evo nas, svi smo spremni!

Kad hajduci to videše, ostaviše blago i sav plen pa utekoše glavom bez obzira. Kad su već dobro poodmakli, harambaša uzviknu: – E, braćo moja, šta dočekasmo! Iđosmo po gori i svakakvim mestima i noću i danju, udarasmo na kule i dvorove. A noćas se mrtvih poplašismo… Pa, ima li među vama junaka da se vrati do crkve i vidi šta se tamo zbilo?

– Ja ne smem! – priznade jedan. – Ja, vala neću – nastavi drugi. – A ja bih radije udario na deset živih nego na jednog mrtvog, – zaključi treći. Ali jedan ipak pristade. Ode tiho do crkve i privuče se pod prozor ne bi li nešto čuo. Kad tamo, pobratimi podelili blago hajdučko, samo se oko dva novčića posvadili i skoro počupali.

– Daj mi moja dva novčića! – čuo je hajduk pod prozorom kako jedan srdito zbori. A onaj što mu beše dužan opazi hajduka pod prozorom pa brže – bolje dohvati njegovu kapu i pruži je pobratimu govoreći: – Evo ti kape za dva novčića! Kad hajduk vide šta bi, uteče što su ga noge nosile i jedva živ stiže do družine:

– Bogu hvala, braćo moja, što živi utekosmo, – prozbori. – Mi blago kalpacima delismo, a sad je toliko mrtvih poustajalo da svakome jedva po dva novčića dopadoše. A za jednog ni toliko ne preteče, te uzeše moju kapu i dadoše mu umesto novčića.