Vraćali se nekakvi seljaci kući iz šume, kad jedan zavika družini: – Gle, gle, braćo, onoga zeca što beži onom glavicom, ima u njemu petnaest oka, a-da je Bog dao među nama brzonoga momka pa da ga dostigne, eto gospodske večere da se ugostimo večeras u društvu!

– To je lako, – poviče najstariji u družini – polovina nas hajdemo za zecom u poteru da ga uhvatimo, a polovina neka iseku dobar jasenov ražanj, da bude spreman dok se ne vratimo sa zecom. – Dobra ti je ta, – reče jedan – u srebro ti se okovala!

Ali i ja neka jednu progovorim: ja bih da mi zeca među nama ovde u planini ispečemo i bratski pojedemo, a da niko ne kazuje ukućanima, jer nije pravo da od njega jede onaj ko je doma ležao, nego mi koji smo se oko zeca mučili. Je l’ tako, braćo? – Dobra ti je! – reče treći.

ražanj za zeca

– Nego, da mi požurimo dok nije zec u grm zapalio, a za noge mu se ne bojim dok su ove moje dve poda mnom! I tako ode polovina za zecom u poteru, a polovina po jasenov ražanj. Oni što odoše da gone zeca ne nađoše nigde ni traga od njega, ali videše negde u planini gde je neko potpalio ćumur, pa se zadimilo, te se upute k onome dimu, kad li se tamo sretnu s onima što su po gori tražili jasenov ražanj i pomisle da su oni zeca uhvatili i sami pojeli, pa zaviču na njih:

– Kamo zec, more, bre? A ovi tako isto upitaju srdito poternike: – Evo vatre, vi ste ga bez nas pojeli! Ne verujući jedni drugima, počnu se između sebe tako tući da su morali mnoge na nosilima kući odneti. Kad dođoše u selo, upitaše ih seljani: – Ko vas pobi? Odgovoriše: – Lukavi zec i jasenov ražanj!

ražanj za zeca