Bio neki vrlo siromašan čovek koji ne mogaše drukčije živeti nego najposle morade hamaliti, samo da zasluži koru hleba, pa da se prehrani. Hamaleći tako neko vreme, čuje on da u Stambolu ima mnogo posla, te da se može prilično novca zaslužiti. Stoga se on najposle odluči te pođe u Stambol, pa kad je tamo došao počne hamaliti što je više mogao.

Pošto je u tom njegovom poslu bilo mnogo zasluge, zasluži on za kratko vreme sto dukata, pa pomisli: „Kod nas se može sa sto dukata vrlo dobro u dućanu raditi, pa zašto bih ja ovaj teret podnosio, kad mogu lakše živeti. Samo ću još da zaslužim trošak za povratak, a ove ću novce dati kakvom poštenom čoveku neka mi kod sebe ostavi dok ne pođem kući“.

Tražeći tako kome bi novac dao, vidi on nekog starog hadžiju u veoma bogatoj trgovini, te pomisli: „Ovde će mi sigurno mesto biti da ih ostavim!“ – pa uđe u hadžijinu magazu. Hadžija ga zapita: – Šta ćeš? Hamal mu odgovori da ga moli neka mu ovih sto dukata primi na čuvanje, dok kući ne pođe. – Dukate sam, – veli – teškom mukom zaslužio, pa što bude pravo, daću ti za čuvarinu.

Hadžija na to pristane drage volje i reče da mu ništa neće za čuvanje naplatiti, a još mu i to reče da ima i on od drugih ljudi novaca na ostavi. Hamal izvadi dukate pa dade hadžiji, i ode da zasluži putni trošak. Radio je tako hamal po Stambolu, te pošto prođe nekoliko dana, vide da je zaslužio i više novaca nego što mu treba za trošak, pa stoga ode hadžiji da zaište ostavljene dukate.

Kad je tamo došao, nazove hadžiji selam i zaište onih sto dukata. A hadžija, kad to čuje, počne ga psovati, govoreći: – Kakve si ti dukate meni dao? – i najposle ga iz magaze istera. Hamal onako tužan ode, pa stane zamišljen na nekom ćošetu, gde ga vide neka hanuma sa pendžera, te pošalje sluškinju po njega. Sluškinja dođe k njemu i kaže mu da ga zove hanuma.

Hamal i hadžija

Hamal pomisli da će joj nešto nositi i pođe za sluškinjom, a kad je u kuću došao, reče mu hanuma: – Čoveče, vidim da si nešto tužan, pa sam te zvala da te pitam šta ti je. Hamal joj odgovori: – Prođi me se, ženska glavo, kad mi pomoći ne možeš! Hanuma mu opet reče: – Možda bih ti i mogla pomoći, samo reci šta ti je.

Onda joj hamal sve po redu iskaže – kako je najpre u Stambol došao, kako je hadžiji dukate dao i ostalo. Ona kad to čuje, reče mu: – To je vrlo lako, ja otprilike znam koji je to hadžija, nego me pričekaj dok se obučem, pa ćeš preda mnom ići, te kad ugledaš magazu prstom ćeš mi je pokazati, pa ću ja unutra ući, a ti onda malo pričekaj i posle uđi i zaišti svoje dukate, pa će ti ih hadžija odmah dati.

Kad se hanuma obukla, pođe hamal pred njom, a kad je magazu video, pokaže je prstom, pa zastane, a hanuma uđe. Hadžija je pozdravi i donese joj stolicu. Pošto je malo posedela i odmorila se, hadžija je zapita šta joj treba, a hanuma odgovori: – Ja sam došla da te nešto zamolim, ali da mi obećaš da nećeš nikome ništa kazivati o našem razgovoru.

Hadžija joj obeća da neće nikome ništa kazivati, nego da će joj drage volje učinite sve što hoće, samo ako uzmogne. Onda mu hanuma poče govoriti: – Ja sam bila udata za jednog vezira, pa mi čovek umro, a iza njega ostalo mnogo nakita i novaca, tako da ima vrednosti oko četiri do pet hiljada dukata.

Ja sam došla da te zamolim da mi te stvari pričuvaš samo dok se opet ne udam, jer ima mnogo onih koji samo miraz traže, a što bude pravo za čuvarinu daću ti kad po stvari dođem. Kad to čuje, hadžija se u sebi veoma obradova, pa reče da će joj tu ljubav drage volje učiniti i da joj neće ništa čuvarine uzeti. U isti mah uđe u magazu i hamal, pa zaište od hadžije da mu da one novce,a ovaj odgovori:

Hamal i hadžija

– Hoću, sinak! A koliko ti ono ostavi? Hamal odgovori: – Sto dukata! Hadžija na to brzo otvori sanduk, pa nabroja hamalu sto dukata. Kad dobi u šaku dukate, zamal zapita hadžiju: – Koliko ću ti dati čuvarine? Hadžija mu odgovori da neće ništa, pa tako hamal ode sa sto dukata iz magaze, a hanuma onda reče hadžiji da će mu stvari po sluškinji poslati, pa ode.

Hadžija, pak, ostane veseo, čekajući kad će sluškinja stvari doneti, ali uzalud, pa kad već prođe podne, doseti se da je prevaren i stane jadikovati za onih sto dukata, govoreći: – Gde ja gotovih sto dukata ispustih iz ruke, lakomeći se na više! Uzmučen sa dukatima, hadžija najposle od muke i magazu zatvori ranije nego ikad pre, pa onako ljutit ode odmah kući, stane hodati i stvarima lupati, a žena kad ga onakvog vidi, zapita šta mu je.

Hadžija joj onda sve po redu ispriča, kaže joj za ženu, hamala i dukate, a ona kad ga sasluša, reče: – To je vrlo lako, samo ako obećaš da mi nećeš ništa zameriti, ja ću ti od hamala sutra dukate povratiti. On obeća da joj neće ništa zameriti, samo neka mu dukate povrati. Kad je ujutru svanulo, pođe žena za hadžijom u čaršiju, pa kad on ugleda hamala, pokaže joj i pribije se u kraj, a žena kao bez duše poleti hamalu, obesi mu se o vrat i stane kukati:

– Ovo je moj čovek, ima već dve godine kako je pobegao, a mene sa dva sina ostavio bez igde ičega! Kad hamal to čuje, zaprepasti se i začudi: – Otkud meni žena i deca kad se nikad nisam ni ženio!? Ali žena počne opet vikati i grditi ga, govoreći: – Kad nećeš da me izdržavaš, a ti hajde sa mnom pred kadiju, da se razvedemo!

Hamal joj na to odgovori: – Niti sam ja tvoj čovek niti se od tebe mogu razvesti, ti si sigurno pogrešila! Ali žena opet poviče: – Ti si moj čovek, ja tebe tražim već toliko vremena! Na tu viku dotrče zaptije, svežu hamala i odvedu ga pred kadiju. Kad su tamo stigli, zapita kadija hanumu šta hoće od toga čoveka, a ona odgovori: – Dragi efendija, neka mene i decu izdržava ili neka se razvede!

Hamal i hadžija

Kadija zapita hamala, hoće li da se razvede, a on – pošto se nikako ne mogaše opravdati da to nije njegova žena – najposle reče da hoće. Kadija na to presudi da on mora ženi dati sto dukata odštete. Hamal se počne izgovarati da nema dukata, ali mu ništa ne pomože, pa pošto beše dukate ostavio kod one hanume, zamoli kadiju da ga pusti da dukate donese.

Kadija mu dopusti i pošalje ga sa zaptijom, a kad hamal stiže hanumi, ona ga zapita šta mu je opet i zašto je neveseo. Hamal joj sve po redu ispriča, i za ženu i za decu, i kako je došao po dukate, a hanuma kad sasluša sve to, reče: – To je hadžijina žena, dobro je i ništa ne brini, već evo ti sto dukata, plati joj odštetu, a za decu neka ti kadija da napismeno da su tvoja, pa ih onda dovedi meni.

Hamal tako i učini: odnese sto dukata, plati odštetu, a od kadije uzme potvrdu i decu, pa ih odvede hanumi. Na to hadžijina žena stane jaukati da joj decu ne uzima, ali mu kadija reče da ih slobodno vodi. Kad hamal decu dovede onoj hanumi, ona ih nahrani, a njemu reče da dođe sutra, pa će mu dati decu  da ih odvede i preda telalu da ih proda onome ko najviše plati.

A kad hadžijina žena stiže kući, dotrča hadžija i zapita je: – Jesi li izbavila dukate? Ona mu odgovori: – Evo ti dukati, ali deca odoše, prokletniče! Kad hadžija to čuje, veoma se sneveseli, ali nije mogao ništa učiniti. Sutradan, hamal se spremi i ode kod hanume, a ona mu reče:

– Evo ti hadžijina deca, pa ih vodi u čaršiju i podaj telalu, neka ide po Stambolu i viče da ih prodaje za sto dukata, a ja ću doći i nadmetati se s hadžijom, pa kad bude vreme da ih njemu prepustimo, ja ću ti kazati. – Evo sto jedan dukat! Na to se telal vrati natrag, vičući: – Stotinu i jedan dukat!

Hamal i hadžija

Kad tako dodje do hanume, ona poviče: – Ko se to šali sa ovom decom? Evo pet stotina dukata! Telal poviče sad pet stotina dukata, pa kad opet dođe pred hadžijinu magazu i vikne, hadžija reče: – Evo još jedan! Telal počne vikati: – Pet stotina i jedan dukat! I opet pođe do hanume, a hanuma: – Hiljadu dukata!

Telal opet dođe pred hadžijinu magazu, vičući hiljadu dukata, a hadžija kad čuje, dometne još jedan dukat, i telal se povrati vičući: – Hiljadu i jedan dukat ovo dvoje dece! A hanuma, čujući opet samo jedan dukat više, poviče: – Hiljadu i pet stotina dukata! Telal opet počne vikati novu cenu, pa dođe do hadžije, koji opet dometnu samo jedan dukat.

Telal počne vikati: – Hiljadu pet stotina i jedan dukat! A kad je do hanume došao, ona opet reče: – Ko se to još s tom decom šali? Evo dve hiljade dukata! Telal ode i oglasi novu cenu, a kad hadžija to čuje, začudi se i reče: – Dokle će to, pobogu, trajati? Pa ne mogavši decu pustiti, dometne još jedan dukat.

Telal se i ovaj put povrati vičući novu cenu, a hanuma zaviče: – Dve hiljade pet stotina dukata! Telal ponovo poviče cenu i kad je do hadžije došao, to hadžiju vrlo porazi, ali opet ne mogade svoju decu pustiti, već dometne još dukat. Hanuma onda dozove hamala i reče mu neka decu da za tu cenu, jer više dosta nadmetati se.

Hamal tako reče telalu i ovaj odmah ode hadžiji i decu mu preda, a primi dve hiljade pet stotina jedan dukat i te novce odnese hamalu. Kad hamal novce primi, odnese sve hanumi pa metne pred nju i reče: – Evo ti svi novci, pa mi daj od njih samo mojih sto dukata, a ostalo uzmi sebi. Hanuma se na to začudi i reče:

– Sve je to tvoje, ja neću ništa uzeti, nego uzimaj novce i odmah beži iz Stambola, jer inače nećeš živ glavu izneti! Hamal joj se na to toplo zahvali i odmah ode kući, gde je živeo srećno i zadovoljno do kraja života.