Bilo je to poodavno. Došla jesen. Osvanuo je dan početka nove školske godine. Izjutra me rano probudila mati. Odmah sam je, onako sanjiv, upitao: – A đačka kapa, majko? – Dobićeš je! – reče ona neuverljivo. Osetih opet drhti glasom. Kao juče. Kao uvek. Mnogo je nesrećna moja mati. A ja! O sebi i da ne govorim! Obukoh se i siđoh u kuhinju. Pio sam čaj i čekao.

Mati je otišla u susedstvo. Ja znam šta se događa. Ide oca da potraži, da pozajmi đačku kapu. Pa i to, što mora da je pozajmi, bejaše neveselo. Ona se ponižava. A ja? Eto, polazim u prvi razred gimnazije. Kako polazim? Možda ću morati da ostanem kod kuće. Možda više nikada neću otići u školu. Đačka kapa je gimnazijska uniforma. A ja je nemam. I možda je nikada neću imati.

I sinoć i preksinoć, svih ovih poslednjih dana mati je išla, molila, tražila. Vraćala se praznih ruku. I uvek je na moje pitanje: „A đačka kapa, majko“ neodlučno odgovarala: „Dobićeš je, ali budi strpljiv, dobićeš je sigurno, molim te, ne brini…“ I tako, kad izgovori: ne brini! osetim koliko je velika i duboka njena tuga, a briga – crna, nevesela.

I ja sam bio strpljiv. Čekao sam. Ćutao. Trudio sam se da ne mislim na đačku kapu. Sanjao sam je. Izmenjenu. Ogromnu. Sa moje glave se vine, i sedne na teme nekog starog ljutitog profesora. A on me povitla ulicama. On mi preti: – Kakav je to način! – viče on. Jedno derle, obično, tera sa starim profesorom šalu!

I sada, kada o tome mislim, posle toliko godina, ne bih tačno mogao reći kao je bio nemirniji, mati moja ili ja. Njoj je bilo teško. A ja sam verovao da sam najnesrećniji na svetu. Činilo mi se da nikada više neću biti veseo. A moji drugovi su veseli. Prolaze. Ja čujem njihove korake i glasove. Oni imaju nove kape, nova odela, nove cipele. A ja nosim tuđe pantalone, tuđu košulju i cipele.

I nemam đačku kapu. I ne mogu da ne tugujem. Bilo je to tužno, mnogo tužno jutro. – Milošu! – zovu me dečaci sa ulice. – Milošu! – glasovi su nestrljivi. Izgledam, nema majke. Osluškujem zvono će da zazvoni. Ulica je puna đaka, puna kapa. Nailazi prodavac đevreka. Prođe i profesor, naš sused, a đačke kape poletoše s glava. Ima nečeg lepog u tom pozdravu.

I nečeg odraslog. I velikog. Sedim u kuhinji, gledam kroz prozor. A majke nema, pa nema. Odmaknem se od prozora. Prošetam niskom odajom. Na klinu stari očev kačket. Izmašćen. Sa somotskim suncobranom. Ne može taj stari očev kačket da se pretvori u đačku kapu. Ne može somotski suncobran da zameni crni, lakirani karton.

Đačka kapa ima zlatni gajtan, srebrne širite i zlatne oznake za razred i odeljenje. Tako mala stvar, tako bezazlena kapa, a tako velika bol u mom srcu. Odjeknulo je veliko školsko zvono i ja sam poleteo ka prozoru. Prislonim lice, mati trči ulicom. Izletim napolje, pohitam majci u susret. U njenoj ruci – prava đačka kapa. Uzimam je. I, u trku, stavljam na glavu.

Ali, šta se dešava! Kapa me preklopila preko ušiju, preko očiju i nosa. Stanem: – Majko, kakva je to kapa? – Đačka kapa, sine! – O, kako je ogromna! – Stavićemo hartiju! – reče mati. Ne brini! I opet ono tužno ne brini, zabrine me do srca. Vraćamo se, trčeći. A zvono, zvoni li zvoni. – Čija je kapa? – pitam majku. – Kapa je Momčilova. – Majko, on ide u četvrti razred!

A ja sam prvak! – Nesreća! – priznaje mati. Ali čekaj! Našli smo stare novine. Savijamo listove. I kapa je rasla, napunjena, kao ptica. – Ne vredi! uzdahne mati. A potom se seti: – Nakrivi je sine. Lepo će ti stajati. Nakrivim kapu, potegnem na jedno uvo. – Sad si kicoš, – šapne mati, a oči joj pune suza. Htela bi da se nasmeši. Ali ne može. – Kicoš! Moj kicoš!

Gledam se u ogledalu. O, kako je čudno izmenjena moja glava. Mati bi htela da me uteši: – Znaš, najvažnije je da kapa čvrsto stoji! – Tako je, majko, kapa čvrsto stoji. Zvono zvoni i ja potrčim u školu. Ali, kada trčim kapa me opet poklopi. Sklizne na čelo. I pokrije oba uveta. Strašno! I ja je skidam. Nosim je u ruci. I trčim. Trčim. Nikog nema na ulici. Ni jednog đaka.

Svi su već u školskom dvorištu. Zadihan, stignem pred školu. Namestim kapu. Potegnem je na jedno uvo. Ispravim, pa na drugo uvo. Nikako da je namestim. Odjednom – smeh. – Gle, klinca! Gle kako nosi kapu! Ej, ti, klinac, šta si to napravio od svoje glave? – Sad će njemu Krapčo pokazati kako se nosi kapa! – nasmeja se neki stariji đak.

Nisam znao ko je to Krapčo. Ali, osetih, bliži se nesreća. Prilazio mi je krupan, razbarušen čovek. Ispružio ruku, savio prst i povika: – Dođi, dođi! Položio je svoje velike dlanove na moju glavu i pritisnuo iz sve snage. Kapa me poklopila preko očiju i nosa. – O! – uzviknu čovek tronuto, kao da je shvatio šta se dešavalo svih ovih poslednjih dana. – Sirotan! – reče glasom saučešća. Nakrivi je, brate, koliko hoćeš! I oprosti!

Branko V. Radičević, ilustrovao PK Corax