Živeo negda jedan bogat seljak koji je iz godine u godinu bivao sve bogatiji: imao je na više mesta vrlo lepe salaše, prave male spahiluke. Zvao se Petar, ali zbog njegova bogatstva svi su ga zvali Petar Gavan. A živeo u udžerici kraj bogataševa doma i jedan siromašak koji osim žene i gomile dece nije imao ništa drugo na svetu. Imu mu je bilo Jan, ali zbog njegova siromaštva svi su ga zvali Jan Golja.

Petar Gavan, koji je bio tako neobično bogat, bio je uz to i pravi oholi škrtac – a bogataši su često takvi – i što je koji čovek bio siromašniji, pokazivao se prema njemu tim većom tvrdicom. Drukčiji je bio sa finom gospodom i sebi ravnim bogatašima: tad mu nikakvi izdaci nisu bili preveliki ni gozbe preskupe, jer je hteo steći njihovo uvaženje.

Ali mada je bio bezmerno bogat, Petar Gavan nije bio nikad zadovoljan i u dnu duše zavideo je Janu Golji na mnogoj deci, jer sam nije imao ni jedno dete, koje bi upravljalo mnogim njegovirn salašima kad on jednom bude ostareo. Žena mu je iz bliza i iz daleka tražila lekare i nadrilekare da joj pomognu. Ali je sve bilo utaman, jer za boljku ovakve vrste još nije nikla biljka u koje bi bilo moći od pomoći.

„Sve mi ide uz dlaku“, govorio je Petar Gavan, i kad god se u Jana našla prinova, buknula bi u njemu zavist, i on bi svoju pesmu ponovo počinjao iz početka. Dogodilo se jedne večeri da neka stara žena prođe onud i zamoli u njega sklonište preko noći. Zar za tako šta da mu se obrati nekakva slepica? Nije njegov dom – dom staraca i starica, reče, a zatim joj zatvori vrata pred nosom.

Starica morade poći dalje i onda se s istom molbom obrati Janu Golji. O, primio bi je od sveg srca rado, kaže Jan, ali žena mu je upravo na babinjama i zbog toga ne zna gde bi i kako bi u svojoj udžeri smestio putnicu-namernicu. „Kad je tako“, reče stara, onda sam došla baš u pravo vreme, jer ja se u te stvari razumem.“ I to rekavši uđe u sobu.

bogatas i goljin sin

„Pa ovo je izvanredno lepo detence!“- reče videvši muškarčića na grudima porodilje. „Taj će jednom u životu daleko doterati! I zbog toga valja vam zamoliti Petra Gavana da mu bude kršteni kum.“ Jan i žena mu samo se zgledaše. Jer pre bi sunce pocrnelo nego što bi se Petar Gavan spustio tako nisko da bude kršteni kum detetu takvih golja kakvi su Jan i njegova žena.

„Čovek se rađa kao siromah“, reče starica, ali će vaš sin biti jednom bogat. A ni Petar Gavan, koji danas izigrava velika gospodina, nije bio odeven kad je došao na svet. I zbog toga, Jane, učini kako ti kažem.“ Jan Golja počeše se za uvetom, a zatim se uzme češati svuda po glavi. Ali je starica ostala uporna i pošto je pripadala onoj vrsti Ijudi koji znaju više od drugih, posluša je Jan, ode Petru Gavanu i kaže mu s kakvom je molbom došao.

„Jesi li ti pao na teme?“ – reče mu bogataš. – Zar ja da budem kršteni kum golaćeviću takvoga golje kao što si ti? Tornjaj se odavde, i to smesta, ako želiš da se vratiš kući čitav!“ – I to rekavši tresne vrata pred njim da se sve orilo. „To bi i bilo premnogo za siromašne Ijude – okumiti se sa takvim bogatašem“, mislio je u sebi Jan, vraćajući se otud čvrsta koraka.

Kad je došao kući, zapita ga starica kako je tekla stvar i Jan morade ispričati po istini: da nije bilo onako kako je ona zamislila. „To izlazi na isto“, reče stara, „jer tvoj će sin biti ipak onaj koji će ga naslediti, i sve što je Petar Gavan stekao i scicijašio, on će jednog dana dobiti. Samo to morate zadržati za sebe“, doda starica, inače će – ovo vam kažem da znate – doći do teškoća.“

Dobro, dobro, oni će o tome ćutati, to je jasno. Sutradan izvadi starica iz svoje kotarice lepo odelce, uredi dete, ukrasi ga i odnese svešteniku, te bude kršten i dobije ime Petar. Ali se Petar Gavan stalno jadao što nema dece. I kako mu ih žena nije darovala, slože se njih dvoje da kupe jedno dete i usvoje ga. To, dabogme, mora biti lepo dete, ali ne sme biti skupo. I toga radi pođe Petar Gavan Janu Golji.

„A je l’ ti“, reče mu, „ti imaš mnogo dece?“ „Bogme imam, neka su mi živa i zdrava!“ – kaže Jan. „S mojom dečuriijom je kao s tvojim salašima: jedva da ih možeš izbrojati.“ „M-da. A ja nemam dece“, reče Petar Gavan, „pa da mi prodaš svog najmlađeg sinčića.“ Jan kaže da se ne razume u trgovanju, a naročito ne u trgovanju takvom robom. Ali se onda seti reči one starice, i tako razmena dobara bude izvršena.

Jan dobije merov ovsa, a Petar Gavan njegova sinčića. Gavan obeća da će mu sina doživotno hraniti i izdržavati, pa se čak na to i zakune. Kad je prošlo neko vreme, počne opet s Petrom Gavanom stara pesma: jest, imao je dete, ali to nije bila krv njegove krvi ni izdanak njegove loze. Žena mu morade ponovo tražiti pomoć lekara i nadrilekara, ali sada s mnogo više sreće no dotad: posle uspešna lečenja nađe se u kolevci u domu Petra Gavana jedna – ćerkica.

Gavan je sad bio na sedmom nebu i smatrao je da mu je onaj golaćević, sin Jana Golje, suvišan. Ali kad ga je već uzeo, nije mu za sada ostajalo ništa drugo da ga i zadrži, a posle će videti šta će i kako će s njim. Jan Golja i njegova žena bili su, naravno, zadovoljni novim stanjem u domu Petra Gavana. Gledajući dečaka kako se igra s lepom, Ijupkom devojčicom, oni su ih već videli kao buduce mladence.

Jer u reči one starice čvrsto su verovali i bili u tom tako nepokolebljivi kao da već imaju u džepu Gavanov novac. Zna se, međutim, kako je sa ženama: ne mogu se odviknuti od brbljanja, i tako jednog dana izleti Janovoj ženi iz usta proročanstvo one starice. Čim ga je izbrbljala, pokajala se, ali reči, kad jednom izlete, više se u usta ne vraćaju, nego samo dobivaju sve snažnija krila.

Sad su obletale sav onaj kraj i nisu se smirile dok nisu doprle do ušiju i samog Petra Gavana. Ono na šta je Gavan skoro bio zaboravio, počne mu se opet vrteti po glavi: da je ovaj njegov usvojenik samo jedan golaćević, a kad se takvi najedu, udari im to u glavu i počnu se zanositi kojekakvim mislima. „Sad se igra s mojom ćerkicom, a nije isključeno da će mu se na kraju prohteti da mi postane zet“, govorio je sam sebi.

Zbog toga se uznemiri i stane razmišljati kako da ga se otarasi. Slučaj je bio takav da je Petar Gavan imao sestru koja je prebivala daleko, daleko, severno od brda, zapadno od jezera i južno od velikih bukova. I jednog dana kaže dečaku da joj odnese njegovo pismo, ali da dobro pazi na nj, jer to je, veli, osobito važno pismo. Šta je u njemu bilo sadržano, to mu nije kazao.

A pisao je sestri da odvede dečaka na most iznad velikih bukova i gurne ga da se stropošta u vodu. Dečak pohita što je brže mogao. O sutonu našao se usred šume, ne znajući kako da dođe do čije kuće gde bi prenoćio. Utom se sretne s jednom starom ženom, a to je u stvari bila upravo ona starica koja ga je kao novorođenče nosila na krštenje i bila mu kuma, samo što to dečak nije znao.

„Kud si pošao momčiću?“ – zapita ga. „Pošao sam k sestri Petra Gavana, koja prebiva severno od brda, zapadno od jezera i južno od velikih bukova“, odgovori dečak. „Nosim njegovo pismo i treba da joj ga predam. Ali, draga bakice, da li bi bila tako dobra da me primiš na prenoćište?“ Hoće, hoće, kaže starica, njezina kuća je tu blizu.

Tako dečak pođe s njom, a čim je zaspao, uzme mu starica pismo i ode brzo k učitelju koji je prebivao u kući kraj same šume. Zamoli ga da joj pročita pismo i on joj ga pročita. „Opaku nameru ima u glavi taj Petar Gavan“, reće stara, „ali se ne usuđuje da je sam svojom rukom izvrši. Nego, neće ni ovako ostvariti svoju zamisao!“

A onda zamoli učitelja da napiše drugo pismo: preporučuje sestri da bude dobra prema dečaku i drži ga kao svoje rođeno dete dok on, Petar Gavan, ne bude došao po njega – tako je glasila poruka u ovom drugom pismu. Potom se brzo vrati kući i kad je dečak izjutra ustao, pismo se nalazilo u njegovu džepu. Momčić zahvali starici na Ijubaznom prijemu i pođe dalje.

Kad je stigao do sestre Petra Gavana, ona pročita bratovo pismo i primi dečaka najlepše i najIjubaznije, i njemu je kod nje bilo tako kako je samo mogao poželeti. Što je vreme više prolazilo, ona ga je sve većma volela, jer je bio učtiv i poslušan i jer je u njemu bilo snažno jezgro dobrote. Ali ma kako da mu je kod nje dobro bilo, on je ipak često čeznuo za kućom; možda ga je želja vukla kući i zbog toga što je ponekad mislio na devojče s kojim se igrao dok su bili mali i s kojim se i posle toga lepo slagao.

Godine su prolazile, jedna za drugom, dečak se razvio u visoka, snažnog mladića, a Petar Gavan nikako da dođe po njega niti da šta javi. Sedeo je na svojem imanju i razmišljao o tome za koga da uda kćer, jer je ona već bila u godinama za udaju i vaIjalo je jednog dana rešiti se, njoj: da prestane devovati, a njemu: da je udomi.

Kći mu, međutim, ne htede o udaji ni čuti: ne treba joj, kaže, čovek. Ali bi ovda-onda zapitala oca kad će se mladić vratiti kući; i što je bila starija, sve bi mu se češće obraćala s tim pitanjem, tako da je Petar Gavan počeo strahovati od pomisli da mu se sestra možda nije držala uputstva u njegovu pismu. Gospode, ako je Goljin sin živ! Samo bi mu to trebalo! Te tako jednog dana upregne konje u kola i krene k sestri.

Hteo je iz njezinih usta čuti i tako se uveriti u to da je mladić već odavno mrtav. Kad je tamo prispeo, stajao je njegov golaćević u dvorištu! Petar Gavan se osetio u tom trenutku tako kao da će sići s uma. „Zašto nisi učinila ono što sam ti pisao da učiniš?“ – upita sestru. „Pa zar nisam učinila?“ – odgovori mu sestra. „Zar ga nisam držala sasvim kao svoje rođeno dete, onako kako si me zamolio u pismu?“ I to rekavši pruži mu pismo.

Gavan ga je čitao i čitao, gledao u pismo i gledao toliko da mu oči umalo nisu iskočile iz glave, jer pismo je bilo napisano tako kao da ga je pisala njegova ruka. „Sve mi ide uz dlaku!“ – reče, i da je smeo, smoždio bi mladića na mestu. Ali on to nije smeo, nego napiše ženi pismo i naredi joj u njemu da pođe s mladićem do visoke peći i gurne ga u užarenu peć; ne učini li tako, moraće se sama sručiti u peć kad se on bude vratio kući.

Onda pismo pruži mladiću i zamoli ga da ga odnese kući. On, Petar Gavan, vratiće se kući kad bude izvršeno ono što je u pismu naredio da se izvrši. Mladić smesta krene na put i kad je bilo uveče, nađe se usred guste šume, gde se sretne s onom staricom. „Odakle li dolaziš?“ – zapita ga. „Dolazim od Petra Gavana, koji je u gostima kod svoje sestre, i nosim pismo njegovoj ženi“, odgovori joj mladić.

A zatim je zamoli: „Ah, draga bakice, primi me i sad na prenoćište.“ Hoće, hoće, kaže mu starica, i rado će ga primiti, te tako pođu dalje zajedno. Kad je pak mladić zaspao, uzme mu starica pismo, ode s njim do učitelja i zamoli ga da joj pročita pismo, što on i učini. „Sad je smislio nešto drugo đavolsko i gura ženu da to izvrši“, kaže učitelj. „Ali od njegove namere neće biti ništa ni sad!“ – reče starica.

Tako po njezinoj molbi napiše učitelj drugo pismo. U tom drugom pismu poručuje Gavan ženi da smesta sa kćerju i njihovim usvojenikom, sinom Jana Golje, ode svešteniku i zamoli ga da oglasi veridbu ovo dvoje mladih. Ne bude li tako uradila, baciće je u visoku peć kad se bude vratio kući – tako je stajalo u pismu. Potom starica požuri kući i kad se mladić izjutra probudio, pismo je bilo u njegovu džepu.

On zahvali starici na Ijubaznu prijemu i onda ode. Kad je stigao kući i kad ga je ugledala, žena Petra Gavana razrogačila je oči, a još ih je većma razrogačila kad je pročitala muževo pismo. „Mnogo šta čuje čovek u životu, ali ovako nešto ni sanjati ne bih mogla“, reče u sebi. Ali ne želeći ni najmanje da je muž baci u visoku peć, prizove kćer. I gle čuda! – sad joj kći odjedanput dobi volju da se uda.

Tako odu odmah svešteniku i zamole ga da oglasi veridbu dvoje mladih, kćeri Petra Gavana i sina Jana Golje. U nedelju, na dan prvog oglasa veridbe, Gavanova žena priredi pravu svetkovinu: u svima prozorima na kući gorele su sveće. Ugledavši s brežuljka svoj dom u žarkoj svetlosti, Petar Gavan, koji se vraćao od sestre, mislio je da mu je u kući izbio požar. A kad je čuo šta se dogodilo, zamalo pa da pukne od besa.

Pojuri k ženi u sobu i tresne pesnicom o sto da je sve pucalo. „Šta si ti to uradila dok sam bio van kuće?“ – drekne na nju. „Šta te je navelo na to da mi skuvaš ovakvu poparu? Zašto nisi učinila onako kako piše u pismu?“ „Zar nisam učinila onako kako piše u tvojem pismu?“ – odgovori mu žena. „Zar nisam bila kod sveštenika, zamolila ga da oglasi veridbu naše kćeri i sina Jana Golje i priredila pravu svetkovinu?“ – reče mužu i pruži mu njegovo pismo.

Petar Gavan uzme čitati pismo i čitao ga je dotle dok nije požuteo i pozeleneo, jer je pismo bilo napisano upravo onako kako on piše, njegovim pravim pravcatim rukopisom. „Čini mi se“, reče naposletku, „da je sam đavo umešao ovde svoje prste.“ Onda pozove sina Jana Golje. „Ti to kao hoćeš da mi postaneš zet, je li ti?“ – reče mu. „E, brajče, ne ide to tako naprečac!

Nego prvo pođi k divu na kraj sveta, taj ume da odgovori na sva pitanja. Pitaj ga: zašto meni uvek sve ide uz dlaku? Doneseš li mi od njega odgovor, dobićeš moju kćer za ženu; inače od tog posla ne može biti ništa.“ Mladić nije bio nimalo ushićen time što mu valja poći na kraj sveta, a nije, dabogme, imao ni razloga radovati se što ostavlja dragu devojku.

Ona pak, kći Gavanova, molila je oca i preklinjala da ga ne šalje na put do na kraj sveta, plakala je i plakala da samo što nije oslepela od plača, ali joj otac ostade tvrda i neumoljiva srca – mladić je morao krenuti na put. Sad je Petar Gavan verovao da je dobio igru, jer onaj div na kraju sveta bio je Ijudožder – to je Gavan znao!

Dugo je mladiću valjalo putovati do na kraj sveta: morao je proći kroz tri kraljevine da donde dospe. Kad je došao do prvog kraljevskog dvora, do-ćekao ga je na stepenicama sam kralj. „Kud si pošao, mladiću?“ – zapita ga. „Pošao sam na kraj sveta, odgovori mladić“, da pitam zašto Petru Gavanu sve ide uz dlaku.“ „Kažeš da si pošao na kraj sveta?! – uzvikne kralj.

„O, pa onda bi mogao pitati nešto i za mene. U mojem vrtu ima jedna jabuka; to je tako čudnovata voćka kakve nema nigde na svetu, jer sve jabuke s nje s jedne strane su crvene a s druge bele. Ah dragi mladiću, pitaj od čega to biva tako.“ „Pokušaću, reče mladić. „Dobijem li odgovor na jedno pitanje, dobiću valjda i na dva.“ Potom ga kralj lepo ugosti i obilno snabde namirnicama; – mladić mu zahvali i nastavi putovati.

Posle duga puta, dođe do drugog kraljevskog dvora. Hteo je i tamo da razgovara s kraljem, i kralj ga doćeka na dvorskim stepenicama. „Kud si pošao, mladiću?“ – zapita kralj. „Pošao sam na kraj sveta“, odgovori mladić, „da pitam zašto Petru Gavanu uvek sve ide uz dlaku.“ Ah, ti si to, veliš, pošao na kraj sveta?!“ – kaže kralj. „Pa onda bi tamo mogao zapitati i nešto što se mene tiče.

Na mojem imanju ima vrelo u kojem je negda bila najbistrija i najpitkija voda kakvu je ikad pio čovek; bila je skoro kao vino. Sad je voda u tom vrelu mutna i zagađena, mada sam ga čistio i raskopavao. Pitaj, dragi mladiću, zašto je to tako.“ „Pokušaću u svakom slučaju da doznam kako je s tim“, odgovori mladić. „Dobijem li odgovor na jedno pitanje, dobiću svakako i na više pitanja.“

Kralj ga zatim lepo počasti, bogato ga snabde namirnicama, a onda mu mladić zahvali i ode svojim putem. Kad je opet tako išao i išao i otišao dalje no daleko, dođe do trećeg kraljevskog dvora. Sam kralj dočeka ga na dvorskim stepenicama i zapita kud je posao. „Pošao sam na kraj sveta“, odgovori mladić, „da pitam zašto Petru Gavanu uvek sve ide uz dlaku.“

„Kad si pošao divu na kraj sveta“, reče kralj, „onda budi dobar, dragi mladiću, pa ga pitaj šta je i kako je s mojom kćerju, koja mi je nestala pre sedam godina.“ „Pokušaću“, kaže mladić. „Dobijem li odgovor na jedno pitanje, dobiću ih valjda i na više pitanja.“ Onda ga kralj lepo primi i počasti i snabde ga bogato namirnicama.

Mladić mu zahvali i pođe dalje putovati dok nije ugledao jedno brdo, tako strašno veliko i visoko kakva nigde drugde u celom svetu nije bilo. To je bio kraj sveta, i div koji je umeo odgovoriti na sva pitanja prebivao je u tom brdu. Da bi se dospelo do njegova prebivališta, moralo se preći preko velike reke. Na obali je bio čamac, a u čamcu je sedela jedna stara, ružna žena. Mladić je zamoli da ga preveze preko.

„Hoćeš li k divu?“ – pita stara. Da, hoće, kaže joj; hoće da ga pita zašto Petru Gavanu uvek sve ide uz dlaku. „Ah, dragi mladiću“, reče stara žena, „onda ga pitaj i to dokle ću još morati sedeti ovde, jer ima tri stotine godina otkako se nalazim u ovom čamcu.“ „Pokušaću“, kaže joj mladić i ona ga onda preveze preko reke. U brdu su bila vrata i mladić nije pravo znao treba li da uđe ili da ne uđe, jer se u bravi na vratima nalazio ključ.

Onda stegne srce, otvori vrata i uđe u veliku dvoranu čiji su se zidovi sijali kao suvo zlato. U dvorani je sedela krasna, nežna mlada devojka sa preslicom na kojoj je prela najtananije zlatne niti. „Odavno nisam videla čoveka-hrišćanina“, reče mu devojka, „ali kako si, dragi mladiću, dospeo ovamo i šta tražiš ovde?“ „Poslao me ovamo Petar Gavan“, odgovori joj mladić. „Naredio mi je da mnogo pozdravim diva i pitam ga: zašto njemu,

Gavanu uvek sve ide uz dlaku. Kad bih mogao razgovarati s ocem-divom?“ „Kad bi mogao razgovarati s divom? O, dragi mladiću, ti ne znaš šta govoriš“, kaže mu lepa devojka. „Sad nije kod kuće, izišao je, ali ako te bude zatekao ovde kad se vrati, progutaće te u slast, i to odjedanput, kao zalogaj.“ „To bi bogme bilo neprijatno“, reče mladić, „Ali ja u svakom slučaju moram s njim razgovarati, jer mi ga još valja pitati o ovom i onom“, – i on joj ispriča sve naloge što ih je primio.

A kad joj je pomenuo kralja koji je pre sedam godina izgubio kćer, ona uzdahne i reče: „O, zamisli samo kad bi taj kralj bio moj otac!Jest, moram ti pomoći kako budem znala i mogla. I zamisli samo kako bi bilo kad bismo imali sreću da zajedno odemo odavde.“ Onda mu pokaže zlatan mač koji je visio o zidu. „Pokušaj da vidiš možeš li ga podići“, kaže mu. Mladić pokuša časkom, ali ga ne uzmože podići.

„Popij jedan gutljaj iz ove boce!“ – kaže mu devojka, i to pomože: sad je mogao skinuti mač sa zida. „Popij još jedan gutljaj!“ – kaže mu opet, i on tako učini: sad je išlo mnogo bolje, sad je mogao podići mač visoko. A onda ispije bocu do dna, i to mu toliko poveća snagu da je teškim mačem mogao mahati kako je hteo, tako lako kao da ima u ruci vrbov prut.

„Sad se zavuci pod postelju i pokrij se ovom medveđom kožom da ti div ne oseti miris“, kaže mu devojka. Mladić učini tako. Zavuče se pod postelju i pokrije se medveđom kožom do preko ušiju. U istom času div s hukom uđe u sobu. „Huuu!“- reče šireći nozdrve. „Osećam hrišćansku krv.“ „Jest, to je mogućno“, reče princeza. „Maločas doleteo ti je jastreb s velikom koskom u kljunu. To je svakako bila Ijudska kost kad ti tako golica nos.“

„Jedna jedina koska ne može tako jako mirisati“, kaže div. „Jest, da, ali sećam se, čini mi se, da su bile dve koske“, reče ona. „E, dobro, dobro“, kaže div, a onda sedne i uzme joj pričati o svojim junačkim delima, o tome koliko je Ijudi tog dana prožderao i tako dalje. Potom je došlo vreme da se spava i tako oni legnu i div zaspi.

Odjednom se princeza trgne. „Ah!“- krikne i okrene se u postelji. „Šta je?“- zapita div. „Ah, sanjala sam nešto smešno“, odgovori princeza. „A šta si to sanjala?“- upita div. „Sanjala sam o nekom ko se zove Petar Gavan i taj me pitao zašto njemu uvek sve ide uz dlaku“, kaže mu ona. „To dolazi odatle što neće da uzme za zeta mladića koji mu je suđen“, reče div, zatim ponovo zaspi i zahrče da je brdo ječalo.

Ali odjedanput princeza se opet trgne. „Ah, ah!“- krikne i okrene se u postelji. „No, šta je sad?“- pita div i počne se Ijutiti. „Ah, sanjala sam nešto smešno“, odgovori ona. „Šta si to sanjala?“- pita div. „Sanjala sam o jednom kralju koji je imao u vrtu nekakvu sasvim čudnovatu voćku“, odgovori princeza. „Sve jabuke s te voćke bile su crvene na jednoj strani a bele na drugoj. Kako je to mogućno? “

Div joj na to pitanje odgovori: „To dolazi od silnog zlata i srebra što je tamo zakopano u vreme kad su svi carevi i kraljevi sveta ratovali među sobom. I okrenuvši se zidu stade opet hrkati da se brdo treslo. Ali se princeza odjednom trgne. „Ah, ah, ah!“- krikne i obrne se u postelji. „Šta ti je sad?“- drekne div, već sasvim Ijut i prost. „Ah, sanjala sam nešto neobično“, reče princeza.

„No, šta si sanjala?“- upita je div. Sanjala sam o nekom kralju koji je imao izvor najbistrije i najpitkije vode, kakve na svetu nije bilo, a sad je voda u njemu zagađena i prljava kao kakva lokva. Ah, dobri moj“, reče, „kaži mi kako je to mogućno?“ Div joj na to pitanje odgovori: „To je zbog strvine jednog konja koji je zakopan tamo kraj izvora. Treba strvinu iskopati i izvor će opet biti čist kao što je nekad bio.

Ali sad me ostavi na miru s tim tvojim sanjanjem.“ I okrenuvši se k zidu počne hrkati da je sve pucalo. Ali se princeza odjednom trgne. „Ah, ah, ah, ahi“- krikne i prevrne se u postelji. „Šta li je opet?“- drekne div, sad već sasvim besan.“ Ah, sanjala sam nešto neobično“, reče princeza. „Šta si to sanjala?“- vikao je div.

Sanjala sam“, kaže mu ona, „o jednom kralju koji me je pitao šta je i kako je s njegovom pre sedam godina nestalom kćerju. A ja bih htela da znam ko je taj kralj.“ Div joj na to pitanje odgovori: „Taj kralj je tvoj otac. Ali može on pitati i razbijati glavu pitanjem koliko god hoće, ti ostaješ tu gde si. A sad me ostavi naposletku na miru sa svojim snovima; jesi li razumela?“

Zatim se okrete k zidu, zaspa i stade da hrče da se brdo treslo i pucalo, kao da ga je zahvatila olujina. Ali najednom trgne se princeza i opet. „Ah, ah, ah, ah, ah!“- krikne i okrene se u postelji. Div skoči. „Šta ti je opet?“- izdere se nju vrlo grubo, jer sad je bio van sebe od besa. „Ah najmiliji i najbolji tatice“, reče princeza, trgla sam se, nisam mogla drukčije, jer sam sanjala nešto tako čudnovato.“

„To je nekakvo strašno sanjanje ove noći“, kaže joj. Ti inače ne sanjaš takve ni tolike snove. Pa de, šta si sad sanjala?“- drekne besno. „Sanjala sam“, kaže princeza, „kako me starica sa čamca na reci pita dokle će još morati ostati u čamcu“. Div joj na to pitanje odgovori: „Ostaće donde dok ne bude dobila zamenu.

A dobiće je tada kad neko sedne u čamac na njezino mesto, a ona skoči na zemlju i rekne: – Sad sedi ti ovde toliko vremena koliko sam ja sedela. – Onda će ona biti slobodna, a onaj koji bude u čamcu ostaće umesto nje. Ali ako me sada ne budeš ostavila na miru da mogu spavati, glavu ću ti odseći“, reče joj na kraju, skine sa zida zlatni mač i položi ga kraj sebe u postelju. Onda zaspi i zahrče da se sve orilo kao kad puca grom za gromom.

Dobivši od diva odgovor na sva pitanja, izmigoIji se princeza iz postelje; u isto vreme izvuče se i mladić iz svojeg skrovišta, pa, ne časeći časa, dohvati mač i jednim silnim udarcem odseče divu glavu. Sad je princeza bila slobodna i njih dvoje potrče odmah k reci ostavljajući mrtva diva u lokvi njegove divovske krvi. Kad su došli do čamca, zapita starica mladića da li je od diva dobio odgovor na njezino pitanje.

„Prvo nas prevezi preko, pa ćeš onda čuti njegov odgovor“, reče joj mladić. Dobro, prevešće ih. A kad su izišli iz čamca i stali na zemlju, okrete se mladić i reče joj: „Kad idući put budeš nekog prevozila, treba da staneš nogom na zemlju, a onom ko za tobom ostane u čamcu da kažeš: – Sedi sad ti ovde toliko koliko sam ja sedela! – Onda ćeš biti slobodna, a onaj drugi ostaće u čamcu umesto tebe.“

„Trebalo je da mi to kažeš pre no što sam te prevezla, pa bi sad ti sedeo ovde mesto mene“, Ijutito je vikala starica za njim i princezom. Onda su išli istim putem kojim je mladić bio došao i kad su stigli do kraljevskog dvora u kojem je prebivao princezin otac, može se zamisliti kako su ih tamo dočekali raširenih ruku. Kralj se tako radovao da se to ne može izraziti rečima.

Mladića prosto nije hteo pustiti da ode, jer je želeo da mu on bude zet i naslednik, a ta njegova želja bila je potpuno razumljiva. Kao njen otac, tako je mislila i princeza, i ona ga je molila i molila da ne ode od nje, ali je on ostao pri onom što je već na početku rekao: mora, veli, kući da saopšti odgovor Petru Gavanu, a osim toga – a ovo je kazao samo princezi, koja je čula šta je div rekao – neko ga kod kuće očekuje s velikom ćežnjom.

Pošto je bilo nemogućno zadržati ga, opremi ga kralj za put kako se samo moglo poželeti: da mu lepa odela, konje i kola, tako da je mladić pošao od njega kao najotmeniji plemić. Zatim prispe u drugu prestonicu, i kad su tamo učinili onako kako je div rekao da treba učiniti, poteče u izvoru voda pitka kao najbolje vino. I ovaj kralj obdari ga mnogim darovima, a potom mladić ode do trećeg kraljevskog dvora.

Tamo naredi da se kopa s obeju strana jabuke, dok se nije iskopalo strašno mnogo zlata i srebra da se to ni prikazati ne može. Kralj mu da pola od svega iskopanog blaga. Tako je sin Jana Golje postao pravi veliki gospodin i Petar Gavan stajao je s kapom u ruci kad je u svojem dvorištu prilazio sjajnim kolima, gotovo verujući kako mu dolazi kralj da se pozdravi s tako znamenitom ličnošću kao što je on, Petar Gavan.

Kad je video ko je taj što sedi u kolima, može se zamisliti kako je razrogačio oči. A kad je čuo divov odgovor, smesta je naredio da se sto brže spremi sve što je potrebno za svadbu njegove kćeri i sina Jana Golje. To je bilo svetkovanje i svadbovanje tako sjajno kako se odavno a možda i nikad pre toga nije ni čulo ni videlo. Gavan, tvrdica kakva se samo zamisliti može, davao je sada novac i šakom i kapom da svadbovanje bude što velelepnije.

Među svatima bili su i sestra Petra Gavana i starica kojoj Gavan negda nije hteo dati ni da prenoći u njegovu domu i koja je krstila Goljina sina, Jan Golja sa ženom i svom njihovom tevabijom, svi u novim novcatim odelima i haljinama. Obred venčanja izvršilo je sedam sveštenika sa sedam crkvenjaka, svatovsku gozbu spremilo je sedam kuvarica iz prestonice, a toliko je Ijudi došlo u svatove da im se konji nisu mogli izbrojati.

Svati su igrali i pevali, ijujukali i opet igrali, jeli i pili, kao da su bili u svatovima samog kralja. Sad bi Petar Gavan zaista mogao biti zadovoIjan, jer bolja zeta ne bi nikad našao ma koliko ga tražio. Ali uprkos svemu on nije bio istinski zadovoIjan. Nije mu išlo u glavu da je golaćević bogatiji od njega, a jedio se i što mu je zet bio nerasudan i nije uzeo sve što je div imao, nego je sve ostavio da leži tamo gde je i bilo; a što čak ni ključ od divovih vrata nije poneo sa sobom, to mu baš nikako nije davalo mira.

I tako Petar Gavan upregne jednog dana konje u kola i ode, a da niko nije znao reći kuda ni kamo. On je, međutim, otišao na kraj sveta da uzme sve ono što je div imao. Kad je došao na reku, uđe u čamac i starica ga zamoli da sedne. Čim je Gavan seo, ona se u jednom skoku nađe na zemlji i okrenuvši se k njemu, reče:

„Sad ti sedi ovde toliko koliko sam ja sedela!“- I tako Petar Gavan ostade da sedi u čamcu, i sedi tamo i danas i zuri u zlato što se sija iz divove otvorene dvorane. Ali je njegovoj kćeri i sinu Jana Golje sasvim dobro i oni žive u zajedničkoj sreći i zadovoljstvu. A živi i onaj koji je poslednji ispričao ovu pripovetku.