Bio nekakav paša Vidajić u Bosni, pravi okrutnik prema raji, a ni svojim Turcima nije bio drag i mio. Svako ga živ proklinjao i molio boga ne bi li  ga nestalo. Samo bi jedna baba uvek rekla: – Molite se Bogu da nam taj naš paša još poživi! Svako se čudio babi što tako govori, pa se to čak i do paše čulo.

Prolazeći jedared pored babine kuće, zastaše paša sa svojom pratnjom i pozove staricu preda se, pa je zapita: – Boga ti, babo, čuo sam, govore ljudi, kako me svako živ od raje proklinje i moli Boga da me nestane, samo ti govoriš neka me ne proklinju, nego neka se mole Bogu da još dugo poživim.

Zašto ti tako govoriš, kad ti ja nisam nikada nikakvo dobro učinio? – E, čestiti paša, kad me pitaš, pravo ću ti kazati. Poznavala sam tvoga deda. Bio je čovek strog, tvrdoglav i nemilostiv. Raja je pod njim hudo robovala i znojem obraz umivala na neprestanom kuluku. Svako ga je proklinjao i molio se Bogu ne bi li ga nestalo. Došao mu je kraj, umro je.

Raja uskliknu: „Hvala Bogu, sad će nam olakšati jaram!“ Jest, da! Tvoj otac poče pašovati. Čovek opak i krvoločan. Zamalo što ne podavi kulukom i haračem svu kukavnu raju.

paša i baba

Svi se molismo Bogu ne bi li ga nestalo, da nam odlakne i nesnosno se breme olakša. Jest, poraduj se! Dočekasmo i tvog oca smrt, pa ti poče pašovati.

Sve gore po raju, skapasmo od kuluka i harača, a da tebe nestane i tvoj sin počne pašovati – svima bi nam morale oči poiskakati iz glava, svi bi morali lipsati! Zato se molim Bogu da još dugo poživiš. Iza zla sve crnje i gore dolazi, a nikada bolje! Paša zamišljen ode od babe, i vele ljudi da je posle blaže pašovao i babi, dok je bila živa, nikad od njene kuće nije tražio ni harača ni kuluka.