Požali se Eri sinčić kako ga je jedan debeli beg isprebijao čibukom ni kriva ni dužna. Era počne tražiti zgodu da se osveti begu, pa ga jednog dana slučajno sretne kad je beg išao u džamiju i zalepi mu šamarčinu što je bolje mogao. Ali pošto nijedan musliman ne sme nikakav greh da učini pre nego što svrši molitvu u džamiji, to beg otrgne šamar, a posle ode kod kadije i optuži Eru.

Kadija zovnu Eru i upita ga je li on begu udario šamar i zašto. Era mu reče da jeste, a zato što je beg njegova sina istukao nemilice ni kriva ni dužna. – E, kad je tako, – reče kadija – ti ćeš, Vlaše, platiti begu pola groša globe. – Ako, efendija! – odgovori Era i izvadi ceo groš, pa reče: – Daj mi kusur. Kadija nije imao pola groša kusura, te dade groš begu i reče mu: – Ako nemaš pri sebi pola groša da vratiš Vlahu, a ti hajde u čaršiju pa promeni i vrati mu kusur.

era placa globu

A ti, Vlaše, čekaj ovde dok se beg ne vrati. Era ostade, a beg nešto odocni, kadija zadrema, a Era ga gledaše onako debela, pa kivan na njega, udari ga po zatiljku i vratu što je bolje mogao, govoreći: – Efendija, ja nemam kad čekati, nego kad se beg vrati, uzmi ti kusur – da ti je halal!