Bila jednom neka majka i imala dve kćeri; jedna se zvala Terebentina, a druga Pepeljuga, jer je često bila pored vatre i pepela. Kuvala je, prala posuđe i vodila kuću. Radila je poljske radove. Što je više radila, sve je bila lepša i lepša. Ali je majka ipak nije volela; ona je više volela Terebentinu pa je čak govorila da se nekakva đavolja žena pobrinula za Pepeljugino rođenje.

Kad se Pepeljuga rodila, svi su igrali i veselili se ali je tad naišla neka prekrasna žena. Ova žena je zatražila da novorođenom detetu opere noge, pa kad su joj po običaju dali jednu činiju od ilovače, čuli su da je nešto prslo. „Tik!“ Žena je rekla: — To nije ništa, to je zazvonila moja narukvica. Zatim je, okićena nakitom od starog zlata, otpočela da igra, živo, vatreno, sve dok se nije umorila, a onda je prišla detetu i ljuljala ga do zore.

Ujutru su se svi razišli. Ona takođe. Ali prolazeći pored kuće, stade se smejati tako glasno da je svi gledahu, i kad podiže suknju, primetiše da je to bila đavolja žena. Umesto leve noge, imala je konjsko kopito. Na mestu gde je prala nogu novorođenom detetu poznavali su se tragovi konjskog kopita. Jednog jutra Pepeljuga ode u polje. Pri tom je pevala:

„Isekoh trsku nožem, Pevah pod toplim suncem, Natovarih svoje kljuse“. Tuda je prolazio neki čovek na konju. Pepeljuga je sekla trsku; njen veliki šešir joj se klatio na glavi. I dalje je pevala:

„Mladiću, zaštiti me! Oh! Oh! Lepi gospodaru! Majka me je opteretila!“ Konjanik, čuvši pesmu, malo zastane pa onda siđe s konja, približi se Pepeljugi, pogleda je i rekne: — Lepe oči, lepa kosa.

 

Posmatrao ju je tiho, nepokretno, sa štapićem u ruci. Videvši tek sad lepog konjanika, Pepeljuga začuđena, bojažljiva, prestade da peva. Tad se mladi konjanik približi, skide kitu cveća koja je visila na uzdi njegovog konja i okači je na Pepeljugin šešir. Pri tom je upita: — Lepa devojko, kako se zoveš? Pepeljuga mu odgovori: — Zovem se Pepeljuga.

Konjanik je opet upita: — Gde stanuješ? A Pepeljuga će: — Gospodaru, stanujem u blizini raskršća iznad jedne male kapele. — Dobro — reče konjanik — doći ću sutra tvojoj majci da te zaprosim. Zatim se pope na konja i uskoro iščeze. Pepeljuga se upita da nije to možda sve sanjala. Ali, ne, to nije bio san! Crvena kita cveća beše joj na šeširu. To je znak da nije sanjala. Magarac uskoro stade njakati. Vreme je da se vrati kući.

Natovari magarca trskom i slamom tako da su mu se uskoro videle samo noge. Ona poviče: — Hi, magare! Magare jurnu, a ona pođe za njim, držeći ga za rep. Kad stiže kući, rekne majci da će sutra doći nekakav lep konjanik da je prosi. Ali majci sinu jedna misao: da nekud skloni Pepeljugu pa da uda Terebentinu. Tu misao htede na svaki način da sprovede u delo.

Sutradan živahan konjanik stiže u galopu. Zaustavi se i siđe s konja pa ga priveza za drvo; njegov konj je imao zlatnu grivu. Majka je bila na ulazu, a pored nje Terebentina. Terebentina je obukla belu haljinu, uštirkanu i ispeglanu, i crvene cipelice. Pred kućom je bilo čisto. Čovek se približi, skide šešir i pozdravi. Ali kad ne vide Pepeljugu, upita: — Gde je Pepeljuga?

Njena majka mu odgovori: — Pepeljuga nije ovde, otišla je da vidi kumu. Konjanik će opet: — Kako se to moglo desiti da ode da vidi svoju kumu, kad sam najavio svoju posetu? Majka će: — Pepeljuga je otišla jer je rđava kći, divlja, nekorisna. Na sreću Terebentina je ovde; na sreću imam pored sebe Terebentinu da me teši.

 

I Terebentina se pokloni, pa onda ispruži ruku prema konjaniku da bi mu ponudila da uđe u kuću. Konjanik priđe tužno. Pri tom mu korbač fijukne kroz vazduh. Mislio je na lepe Pepeljugine oči. Terebentina ga povede da vidi bananino drveće, hlebovo drveće, narandže i cveće. Ali konjanika ništa nije zanimalo. Primeti nekakvog papagaja.

Papagaj ga je pratio sa grane na granu, pa odjednom stade vikati: — Najlepša je pod kacom! Najlepša je pod kacom! Konjanik upita Terebentinu: — Šta kaže ovaj papagaj? Ona poviče: — Ništa, ovaj papagaj je lud. Beži, papagaju! Beži, papagaju, dok si čitav. I baci kamen na njega. Papagaj se spase a onda se spusti na kacu.

Zatim opet razgovetno reče: — Najlepša je pod kacom! Najlepša je pod kacom! Čovek ču to, primeti kacu, podiže je. A ispod kace beše Pepeljuga, bosa, u staroj, pocepanoj haljini. Ona se nasmeši konjaniku i on joj priđe. Pope je na konja, fujukne svojim korbačem i iščeze u galopu. Papagaj je leteo za njima.