Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze pa u podne ode da napoji konja, a Turkinja ostade odmarajući se u hladu. U tom naiđe odnekud Ero: — Pomozi bog, kado! — Bog ti pomogao, kmete! A odakle si ti, kmete? — Ja sam, kado, s onoga sveta.

— Je li, bogati, a nisi li video tamo moga Muju, koji je umro pre nekoliko meseci? — O, kako ga ne bih video! On je moj prvi komšija. — Pa kako je, bogati, kako živi? — Hvala bogu, zdravo je, ali se dosta muči bez novaca. Nema za što da kupi duvana, niti ima čime da plati kafu u društvu.

— A hoćeš li ti opet natrag? Ne bi li mu mogao poneti malo novaca? — Bih, zašto ne bih! Ja idem upravo tamo. Onda Turkinja otrči tamo gde je njen muž bio ostavio kaput, te uzme kesu novaca i da je Eri da ponese Muji. Ero stavi novac u nedra, pa beži uz potok. Tek što malo zamakne, kad eto ti Turčina.

Ero s onoga sveta

Ero s onoga sveta

 

Turkinja preda nj: — Da vidiš, moj čoveče! Prođe ovuda jedan kmet s onoga sveta, pa kaže za našeg Muju da se tamo muči bez novaca. Nema, veli, čime da kupi duvana niti da plati kafu u društvu. Ja mu dadoh ono novaca što je bilo u tvojoj kesi, da mu ponese. — Pa kud ode? Kud ode? — na to će Turčin.

A kad mu žena reče da je otišao uz potok, Turčin brže-bolje skoči na gola konja i potera ga onuda. Kad se obazre Ero i opazi Turčina kako trči za njim, stade bežati sve do neke vodenice pod brdom. Onda utrči unutra pa poviče vodeničaru: — Beži, jadna ti majka! Eto Turčina da te poseče.

Nego daj meni tvoju kapu, a ti uzmi moju, pa beži uz brdo tuda oko vodenice. Vodeničar ugleda Turčina na konju, poplaši se i ne imajući kad da pita zašto će ga poseći, da Eri svoju kapu a Erinu baci na glavu, pa beži uz brdo. Ero metne vodeničarevu kapu na glavu, uzme malo brašna i pospe se po odelu kao vodeničar, kad Turčin dotrča.

Ero s onoga sveta

— Gde je, more, takav i takav čovek što maločas uđe u vodenicu? — upita i sjaha s konja. A Ero mu kaže: — Eno ga, vidiš, gde uteče uz brdo. — Pridrži mi konja, — na to će Turčin. Ero uzme konja, a onaj uz brdo za vodeničarom ovamo-onamo po bukviku.

Kad ga stiže i uhvati, povika: — Kamo novci koje si prevarom uzeo od moje žene da poneseš Muji na onaj svet? Vodeničar se stane krstiti i snebivati: — Bog s tobom! Niti sam video tvoju ženu, ni Muju, ni novac. I tako im prođe čitavih pola sata dok se osvestiše i videše šta je.

Onda Turčin potrči ka vodenici. Kad tamo, ali hoćeš! Ero uzjahao konja i utekao bez traga, a Turčin šta će drugo nego pešice nazad. Opazi ga žena bez konja i poviče: — Kazuj, čoveče, šta uradi? A Turčin će: — Ti si Muji poslala novaca da kupi kafu i duvan, a ja sam mu poslao i konja, da ne ide pešice.

Ero s onoga sveta