Orao Turčin ralicom po strani iznad nekakve ćuprije, a Era putem terao nekoliko natovarenih konja. Kad se Era približi, stade Turčin vikati: – Ća, Šaronja, ća! I ti imaš pamet, a Era je nema! Uto Era dođe pred ćupriju, pa natera konje da idu preko nje, a on počne zapomagati: – Jao, meni, doboga! Šta ću sad?

A Turčin, kad to čuje, brže-bolje ustavi volove, pa strči k njemu: – Šta je, more, Ero? Šta je? – Jao, meni, doboga!

ero i turcin

Odoše mi konji, a ja ostadoh za vodom. – Hajde, more, i ti za konjima. – Ne smem ja tuda za života preći, gospodaru, vere mi! – Be-more, hajde, ne luduj! Kako ne smeš proći preko ćuprije kuda ide toliki svet i konji natovareni prelaze!

Aja, neće Era nipošto, nego jednako jauče i leleče. Onda Turčin: – Hajde, more, šta ćeš dati da te prenesem ja na leđima? – A šta išteš, gospodaru? – Daćeš mi dvanaest perpera. – Hajde-de! Uprti Turčin Eru i prenese ga preko ćuprije, a kad ga spusti na onoj strani, Era se stane pipati po nedrima: – Nemam, gospodaru, ni perpera, vere mi!

A Turčin: – Kako nemaš, bre? Zašto lažeš? Hodi opet na leđa! Era opet uzjaše Turčina, te ga još jednom, prejaše preko ćuprije, a onda ga Turčin zbaci na zemlju. – Eto, crkni tu kad nemaš čim da platiš, – pa ode svojim volovima i opet počne orati. A Era onda skoči – pa preko ćuprije: – Ej, Turčine! Gledaj kako i tvoj šaronja ima pamet, a Era je nema! Prejaha on tebe dvaput preko ćuprije!

ero i turcin