Za vreme vladavine Haruna al Rašida živeo je u Bagdadu neki trgovac po imenu Alihodža. Imao je malu radnju, što mu je bilo dovoljno za skroman život. Živeo bi on tako i dalje spokojno, da ne poče iz noći u noć da ga proganja jedan te isti san: stalno mu se u snu javljao neki dostojanstveni starac i savetovao mu da što pre ode na hodočašće u Meku.

Trgovca ti snovi prilično uznemiriše, pa reši da odmah otputuje. Rasprodao je sve: radnju, sva svoja dobra, robu, a u kuću uselio jednog prijatelja, da mu je pričuva dok on bude na putu. Pre nego što je krenuo na hodočašće, ostala mu je još jedna velika briga: gde i kako da skloni dukate koje beše dobio od prodaje. Zato pronađe jedan zemljani ćup, napuni ga skoro do vrha dukatima, a odozgo nasu malo maslina.

Pošto ga dobro poveza, odnese ga jednom svom prijatelju i reče: — Brate, ja odlazim na hodočašće u Meku. Evo ti ovaj moj sud sa maslinama, pa ga pričuvaj dok se ne vratim. Prijatelj se učtivo nakloni i reče: — Evo ti ključa moje magaze, pa ostavi svoj ćup gde ti je drago. Kad se budeš vratio, naći ćeš ga tamo gde si ga ostavio.

Alihodža tako i učini. Zaključa masline i vrati prijatelju ključ. Posle nekoliko dana karavan pođe i srećno stiže u Meku. Alihodža se tu ne zaustavi. Sa drugim karavanom produži do Kaira, gde mu se tako dopade da se nastani u gradu i tu provede više godina. Onda ode do Jerusalima, a uz put obiđe još neke gradove. Tako putujući provede sedam godina, a potom reši da se vrati kući u Bagdad.

mali kadija

Sedam godina nije prijatelj mislio ni na Alihodžu, niti na njegove masline. Ali jedne večeri njegovoj ženi se prijele masline. Tražili su ih po čitavoj varoši, ali ih nisu našli. — Hoćeš masline? — upita trgovac. — Sad sam se setio da je Alihodža ostavio u našoj magazi ćup pun maslina. Prošlo je od tada sedam godina i ko zna da li je on još u životu. Ja mislim da mi pojedemo masline, ako su još dobre.

Daj mi sveću i ključ magaze. Dobra žena je dugo molila muža da ne dira ćup koji mu je prijatelj poverio: — Ti ne znaš da li ti je prijatelj živ ili mrtav i da li će se možda već sutra pojaviti i zatražiti svoje masline. Trgovac i ne sasluša do kraja njene reči, već se uputi pravo u magazu. Pošto skide poklopac sa ćupa, vide da su se masline pokvarile, pa ih izruči u jedan sud. Kad — iza maslina se prosuše dukati!

Zaprepašćeni trgovac nije verovao svojim očima. Zagleda bolje u ćup, a on se presijava od zlata. Brzo vrati masline u ćup, poveza ga i vragi se ženi. — Draga ženo, — reče — ti si zaista bila u pravu. Masline su potpuno trule i ne mogu se jesti. Kada se Alihodža bude vratio, nemoj mu ni pominjati da sam ćup otvarao. — Nije ni trebalo da ga otvaraš, jer nam to može doneti nesreću, — odgovori žena.

Čitave te noći trgovac nije oka sklopio, razmišljajući kako da prisvoji blago. Sledećeg jutra ode na tržnicu, gde tek što behu prispele sveže masline, pa ih kupi dovoljno da napuni ćup. Pošto se vrati kući, on izbaci istrulele masline, izvadi dukate, a ćup do vrha napuni svežim maslinama. Potom ga poveza i ostavi na isto mesto.

mali kadija

Nije prošlo ni mesec dana, a Alihodža stiže natrag u Bagdad. Sutradan po dolasku, uputi se svome prijatelju trgovcu. Ovaj mu čak požele i dobrodošlicu. Pošto su popričali, Alihodža zatraži svoj ćup sa maslinama.
— Dragi prijatelju, — reče trgovac — evo ti ključa, pa uzmi sam svoje masline iz magaze. Ćup stoji tamo gde si ga i ostavio.

Alihodža uze ključ, otključa magazu, uze ćup, vrati ključ, zahvali prijatelju i ode u han u kome beše odseo. Pošto otvori ćup, vide masline, ali — dukata nigde. Kršeći ruke hodao je po sobi, proklinjući sudbinu što mu je podarila takvog prijatelja. Sutradan dođe trgovcu i reče mu: — Nebo mi je svedok da sam pre polaska na hodočašće ostavio u ćupu hiljadu dukata, a sada nema ni jednog jedinog.

Možda ti je novac pritrebao za neki posao? Ne bi mi bilo žao, jer znam da ćeš mi ga vratiti. Napiši mi samo priznanicu, pa mi vrati dukate kad budeš mogao. Trgovac mu uputi već pripremljen. odgovor: — Dragi prijatelju, ti si sam ostavio ćup u magazu. Ja ga nisam ni dotakao. Rekao si mi da se u njemu nalaze masline, a masline si i našao. Da si rekao da je napunjen dukatima, dukate bi i našao.

Nalazim da je smešno da mene optužuješ za krađu. Ništa nije vredelo Alihodži — ni da moli, ni da preklinje. Trgovac ostade pri svome i nazva Alihodžu varalicom koji optužuje svoje dobrotvore. Tako naljućen, on ga izbaci iz kuće. — Dobro, — reče Alihodža — kad sa mnom tako postupaš, pozivam te na sud: da vidim hoćeš li i pred kadijom tvrditi ono što si meni rekao.

I tako, spor izađe pred sud. Kadija upita Alihodžu ima li svedoke. — Nemam, svetli kadijo, — odgovori ovaj — mislio sam da mi je ovo prijatelj i verovao sam mu. Onda se trgovac zakle da o dukatima ne zna ništa i i da je optužba lažna. Kadija presudi da se trgovac oslobodi, te ovaj sav srećan ode kući, jer je na lak način došao do silnog blaga.

Alihodža se vrati ojađen i nesrećan, jer sada nije imao ni imetka ni prijatelja. On reši da molbu preda lično kalifu, ne bi li mu ovaj pomogao i pravedno rešio njegovu žalbu. Ugrabi priliku dok je kalif prelazio sa svojom pratnjom preko trga, predade molbu jednom od njegovih doglavnika i sačeka pred dvorom odgovor.

mali kadija

Uto se pojavi onaj doglavnik i reče da je kalif pročitao njegovu molbu i da je suđenje zakazano za sutradan. Iste večeri kalif prerušen prošeta gradom da vidi šta njegovi sugrađani rade. U njegovoj pratnji bili su i veliki vezir Džafer i vrhovni poglavar dvora Mesrur. Nedaleko od dvora njihovu pažnju privukoše dečaci koji su se igrali na svetlosti mesečine. Kalif zastade i udubi se u dečju igru.

Jedan dečak sede na klupu, sa zvaničnim izrazom lica, kao kadija koji čeka da uvedu zatvorenika. Uto dva dečaka dovedoše svoje drugove koji su igrali ulogu Alihodže i njegovog prijatelja trgovca. Mali kadija upita strogim glasom: — Alihodža, kakvu tužbu podižeš protiv ovoga trgovca? Ovaj se pokloni i ispriča sve po redu kako je bilo.

Onda se mali kadija okrenu trgovcu i upita: — Šta imaš da kažeš u svoju odbranu? Dečak koji je igrao ulogu trgovca, ispriča ono isto što je trgovac ispričao pred pravim kadijom. Poče i on da laže i da se zaklinje da dukate nije ni video. — Dosta, — viknu mali kadija — želim da vidim te masline. Donesite mi ćup!

I, eto ubrzo jednog dečaka koji se s mukom kretao kao da u rukama nosi težak ćup. On spusti ćup pred malog kadiju i rukom napravi pokret koji je imitirao otvaranje ćupa. Mali kadija uze iz nevidljivog ćupa nevidljivu maslinu, stavi je u usta i reče: — Mislim da su izvrsne i sveže. Kako je to moguće kad su stajale u ćupu sedam godina?

Tada naredi da pozovu dva trgovca maslinama, da i oni daju svoj sud. Uto se pojaviše dva nova dečaka u ulozi trgovaca maslinama. Oni se načiniše kao da prodaju masline i obojica uglas rekoše: — Gospodaru, ove masline su sveže. Posle tri godine masline su neupotrebljive za jelo, a posle sedam godina potpuno su trule.

— Mora da se varate, — reče mali kadija — jer ovaj trgovac tvrdi da su one sedam godina stajale u ćupu. — Gospodaru, — rekoše mali trgovci — ono što smo ti mi rekli može potvrditi svaki trgovac u Bagdadu. Optuženi trgovac uplašeno poče da se brani, ali mali kadija ga ućutka: — Ćuti, ti si lopov i nečastan čovek! Za ovo što si učinio mogao bi da visiš na konopcu.

mali kadija

Deca zapljeskaše na ovu presudu i sjatiše se oko dečaka koji je igrao optuženog trgovca, kao da hoće da ga obese. Ubrzo se raziđoše svako na svoju stranu. Kalif je pažljivo pratio čitavo suđenje. Naročito ga je oduševio dečak koji je igrao kadiju. Pravo suđenje trebalo je da se održi sutradan. Pri polasku, kalif se obratio velikom veziru:

— Pozovi dečaka koji je igrao kadiju da sutra u mome prisustvu sudi. Pozovi i pravog kadiju koji je doneo presudu. Neka nauči od dečaka kako se sudi. Kalif naredi još i da Alihodža donese na sud ćup sa maslinama i da dva trgovca iz Bagdada dođu i procene koliko su masline stare. Sutradan veliki vezir pođe da potraži dečaka. Pronađe ga u jednom dvorištu kako se igra.

Vezir se odmah uputi u kuću gde ga dočeka dečakova majka. Kad joj reče da ima naređenje da dečaka dovede pred kalifa, dečakova majka briznu u plač, misleći da je njen sin učinio neko veliko zlo. Pošto veliki vezir objasni da dečaku ne preti nikakva opasnost, majka rado pristade da njen sin pođe u sud. U sudnici ih je čekao kalif, koji odmah pozva dečaka da zauzme mesto pored njega:

— Dođi, sine moj, — reče kalif. — Čuo sam sinoć tvoju presudu i mislim da je pravedna. Uto stražari uvedoše Alihodžu i njegovog prijatelja trgovca. Obojica se baciše na kolena pred kalifom, dodirnuvši glavom prostirku pred njegovim prestolom. — A sada, — reče kalif — ispričajte sve po redu pred ovim dečakom.

On će pravedno presuditi. Ako negde i omaši, ja ću mu pomoći. Taman trgovac poče da laže, zaklinjući se da govori istinu, a dečak ga prekide: — Nemoj da se zaklinješ dok ne vidim ćup sa maslinama. Pošto Alihodža donese ćup, kalif naredi da ga otvori i u slast pojede jednu maslinu. Pozvani trgovci takođe probaše masline i rekoše da su veoma sveže i dobre.

Kradljivac zlatnika uvide da mu nema spasa, ali se branio i dalje. Uto se dečak okrete kalifu: — Gospodaru, — reče on — ovde moja igra prestaje. Ja ne mogu da donesem presudu. Sve si čuo, pa sam presudi kako misliš da je pravedno. Samo te jedno molim: vrati Alihodži njegove dukate. I tako, Alihodža dobi svoje dukate, kradljivca kalif osudi, a dečaka nagradi sa sto dukata i pohvali njegovu mudrost i pravičnost.

mali kadija