Davno nekada, pre svega ostalog, živela su u jednoj državi: ni kraljevini, ni carevini, ni ostrvu — dva čoveka, dva brata. Malo mlađi brat zvao se Tandara, a malo stariji Mandara. Imali su Tandara i Mandara samo jednu kuću, a u kući samo jednu sobu. Ali, jednoga dana, malo stariji brat Mandara u šali reče da ne može više podnositi Tandarino hrkanje u snu… Odmah napraviše sto cigala i pregradiše kuću.

Nisu više spavali u zajedničkoj sobi, ali su još uvek ulazili i izlazili kroz zajednička vrata. Međutim, vrata su vrata, pa nije smetalo što su zajednička. Živeli su Tandara i Mandara srećno još pet-šest godina, pa je onda jedne tamne, kišovite noći jednoga od njih uhvatila dosada… Uzdahnuo je: — Eh, da mi hoće neko doći u goste! Čuo je to drugi brat i odmah sutradan predložio da zajednički naprave još jednu kuću.

Što su rekli — to su učinili. Napravili su novu kuću, nedaleko od stare, ali veću, lepšu, sa dvokrilnim prozorima, kuću sa dva sprata. Imala je pored toga i dva dimnjaka, dok je stara kuća, sasvim prirodno, imala jedan dimnjak. U novu kuću uselio se malo stariji brat — Mandara. Malo mlađi brat mu je pomogao da prenese posteljinu i neke sitnice potrebne za ličnu higijenu. Čak je, jednog jutra, pred sam izlazak sunca, poranio i obojio prozore i vrata nove kuće otvoreno plavom bojom neba…

Živela su braća srećno, svak u svojoj kući, još pet-šest godina. Odlazili su jedan drugome u posetu dva puta nedeljno. Jedne srede malo stariji brat je pomislio da bi bilo dobro da ponese bratu neki poklončić, da ga obraduje. Nabrao je usput belih rada i napravio lep buket. Malo mlađi brat se toliko obradovao poklonu da je srećno uzviknuo: — Hvala!

Ta reč je malo starijeg brata ispunila zadovoljstvom. Redovno je donosio bukete belih rada. Ali, kada je prošlo to godišnje doba, a došlo drugo u kome bela rada ne cveta, malo stariji brat poče odlaziti u goste malo mlađem bratu praznih šaka. To duboko ožalosti malo mlađeg brata, koji se zvao Tandara. Zato reče jednog jutra nemarno: — Ne moraš više ti meni donositi poklone, brate. Od sada ću ja tebi!

Mandara klimnu glavom i osmehnu se. Ali, u Tandari se sutradan probudi đavo, i to na onom dubokom mestu gde ga je žalostilo — i on donese ovakvu odluku: — Zaviću u hartiju jednog žapca… Brat će se obradovati: žapci mogu da budu veoma zabavni kad iznenada iskoče iz paketa! Što je rekao — to je i učinio. Malo stariji brat, koji se zvao Mandara, smejao se do suza. Žabac mu je skočio u supu!

tandara mandara


Sve se srećno završilo: žabac je uspeo da se izvuče, i malo stariji brat ga je stavio u kavez. Dao mu je ime Obrad. Opet su potekli srećni dani. Tandara i Mandara su se savršeno razumevali… Ali, jedne srede, (izgleda da je sreda nesrećan dan za naše junake!), oni, u isti mah, videše kako jedan golub – gaćan slete na beli kamen između njihovih kuća… — Prelep je! — pomisli Tandara. — Predivan je! — pomisli Mandara.

— Ako bih ga uhvatio, i ja bih imao razloga da napravim kavez! — pomisli Tandara. — Uzeću ga, moj je! Ja sam ga malo ranije ugledao, a pored toga mora se znati da sam ja malo stariji brat! — reče poluglasno Mandara i krenu da uhvati goluba! Tandara viknu na brata da ne plaši goluba – gaćana, a golub – gaćan se uplaši i odlete!

— Zašto nisi dozvolio da ga još malo gledam?! — ljutnu se Tandara. — Zato što on nije za gledanje nego za kavez! — ljutnu se i Mandara. A zatim dodade, sasvim besno: — Ti si strašilo! — A ti si kavezar! — ljutnu se malo mlađi brat i pojuri na starijeg… Ali na vreme se obuzda i reče: — Uostalom, podelimo zemlju, pa na čije parče ubuduće bude sleteo golub — njegov je! — Važi, brate! Ti jesi najmlađi, ali si i najpametniji od nas dvojice! — smiri se Mandara. — Hvala na komplimentu! — odgovori Tandara.

I odmah se podeliše! Obeležiše zemlju između kuća: pobiše kočiće, staviše kamenje, navaljaše balvane, sazidaše zidove… Za svako parče zemlje žestoko su se svađali, i još žešće mirili: — Ova me međa vređa! — gunđao je Tandara. — Prebiću mu leđa! — gunđao je i Mandara. Noću nisu spavali, jer za noć je drugi brat mogao prezidati čitavu među… Odavno već nisu odlazili jedan drugome u goste. Zvali su se susedima.

Međa je rasla, ali golub više nikada nije sleteo u tu državu: ni kraljevinu, ni carevinu, ni ostrvo, pa čak ni poluostrvo… A braća su se zvala susedima, pa poznanicima, pa gotovo nikakvim prijateljima, i najzad neprijateljima… I svađali su se oko svakog busička zemlje! Potajno su nabavili lovačke puške i krijući nišanili u protivničke prozore… Tako je to trajalo vrlo dugo. Možda i danas traje.

Niko se ne usuđuje da ode tamo, u tu državu: ni kraljevinu, ni carevinu, ni ostrvo, pa čak ni poluostrvo, i da proveri kakvo je stanje među braćom. Niko ne zna da li su lovačke puške prazne, ili su napunjene ćorcima …
Ili su, možda, što je vrlo verovatno, nabijene do vrha cevi ubojitim pasuljom… Tandara — mandara!

Ljubivoje Ršumović

Priča o sedam platana, jednoj mirisnoj lipi i dečaku Časlavu

Časlav se vraća iz škole. Na leđima mu torba, u torbi Bukvar, u Bukvaru slike. U Bukvaru su i slova, ali Časlav još nije učio slova u školi, pa kao da ne postoje ni u bukvaru… Časlav je pre škole znao da broji. Jedan, dva tri… i tako redom, do pet. Ali, danas u školi — učili su redne brojeve do deset. Prvi, drugi, treći… i tako dalje, do deset…

Časlav se vraća iz škole, sunce sija kao ogledalce kroz granje, ulica je tiha. U ulici drveće… Jedno drvo, dva drveta, tri drveta, i tako redom, do kraja ulice…. I baš kad je hteo da kaže: »baš me briga za drveće«, i da požuri kući, začuo je kraj uha glas: — Ja sam platan. Prvi po redu. — Gle, pomislio je Časlav. — Drveće govori, kao u priči. Baš je zanimljivo biti đak. — I krenuo je veselo dalje.

Začuo je, međutim, drugi glas: — I ja sam platan. Drugi po redu. — Gle, i drugo drvo govori! To je veoma zanimljivo, čudno, i pomalo tajanstveno. — I požurio je kući, ubrzao korak. — I ja sam platan, treći po redu! — prekinuo ga je glas. — Dobro, milo mi je, ja sam Časlav, prvi razred, po redu. I znam da brojim do deset, a ne znam sva slova…

— Ja sam platan, četvrti po redu. — Časlav, prvak, milo mi je. Znam i dve recitacije. — Ja sam platan, peti po redu. — Baš si lep, volim te! — Ja sam platan, šesti po redu. — Ti si srećan. Onaj tamo je tek prvi… — Ja sam platan, ne znam koji po redu. Časlav stade. — Kako to da ne znaš koji si po redu? — pitao je platana.

— Učio sam, ali sam zaboravio … — Ja ću ti pomoći… Znaš, ja sam do danas znao da brojim samo do pet, ali od danas znam i do deset… Evo, sreo sam do sada prvog, drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog platana. Sreo sam šestog platana, a onda sam naišao na tebe. Koji si ti po redu? — Ne znam, zaboravio sam.

— To je malo nezgodno. Ja brojim do deset, ali ti si tako iznenada rekao da ne znaš koji si po redu, pa sam se zbunio… Prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti… I sad dolaziš ti… — Ja sam jedan tužan platan. Pomogni mi, ne znam koji sam po redu, svi me zato obilaze niko nema lepe reči za mene… Časlav se počeo osvrtati i brojati. Ali, uvek kada bi došao do platana koji ne zna koji je po redu stao bi i ni makac dalje.

Pomogla mu je jedna lipa sa kraja ulice. Rekla mu je: »Prebroj svoje prste, mali…« I Časlav je počeo da broji svoje prste: — Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset… — Znaš li sad, mali, koji je po redu tužni platan? — pitala je lipa. — Tužni platan je kažiprst po redu. — Tako je, mali. Prebroj ponovo i daj mu ime.

— Jedan, dva, tri četiri, pet, šest, sedam… Ti si sedmi platan… — Da li je to sasvim sigurno? — pitao je sedmi platan. — Sasvim sigurno, moji prsti nikada ne lažu! — odgovorio je Časlav. — Mnogo ti hvala. I, što se mene tiče, možeš u drugi razred…

Ljubivoje Ršumović