Svako dete ima svoje želje. Kad sam bio mali i ja sam, naravno, imao svoje. Jedna od njih bila je da imam belo jarence. Jovanka je želela da ima puno belih, plavih i crvenih haljinica. Stojan — da mu baka stalno gotovi pitu s jabukama, a Marko — da mu vila pokloni čarobni štapić.

— Pomoću čarobnog štapića — govorio nam je on — mogao bih imati ne samo jedno jare, ili pitu s jabukama, već što god hoću. Zaželim nešto, i samo mahnem štapićem, i želja mi odmah bude ispunjena, makar bila velika kao planina Triglav. Pita s jabukama, jare, haljine! — pljucnuo bi Marko prezrivo.

— Štapić vi meni dajte, pa ću vam ja pokloniti čopore koza, brdo od pite s jabukama i velike gomile haljina. Ala je Marko bio pametan! Videlo se da ume da bira. A nije kao mi… Da sam sad odnekud mali, a pri ovoj pameti, ne bih izabrao ni čarobni štapić, iako bih i pomoću njega mogao mnoge želje da ostvarim, već — nemojte da mi se smejete — dedu i babu.

— Zar nisi imao dedu i babu? — upitaćete me vi. — Imao sam, nego šta, ali moj deda i baba nisu bili kao Stojadinovi. A ja bih želeo da imam baš onakvog dedu i babu.
Ali, da vam najpre ispričam kakav je bio moj deda i moja baba. A posle ćete čuti i o Stojadinovim.

…Elem, moj deda je bio strastan pušač. Pušio je na lulu. Ja taman počnem da pravim zvrčak ili da zarezujem klis, a on zovne: — Mišo, dajde mi žišku, da pripalim! Donesem mu žišku, on je stavi u lulu i počne da uvlači dim u sebe i da ga vraća kroz nos i brkove, a ja se vraćam igri.

Tek počnem, kad on opet zove: — Mišo, donesi mi jedan kotao vode. Tako svaki čas: daj ovo, daj ono, kao da sam ja njegov sluga! Ni baba me nije ostavljala na miru. Stalno je nalazila nekog posla za mene. Te da joj udenem konac u iglu, te da joj pomognem da trebi pasulj, te da isteram kokoške iz povrtnjaka…

Pomislićete, možda, da ja hoću da predstavim kako moj deda i baba nisu bili prema meni dobri. Nije, brate! Bili su oni dobri kao dobar dan; ali, opet, nisu bili kao Stojadinovi… A što je Stojadin imao dedu i babu! Nije on njih slušao, već su deda i baba slušali njega. I to sve dobrovoljno, sa osmehom na usnama.

Kakav čarobni štapić! Ispunjavali su mu svaku želju tačnije i brže nego stotinu čarobnih štapova! Stojadin zaželi usaračenu britvicu. Baba mu je odmah kupi. Zatraži nove opanke s prepletima, sviralicu i gumenu lopticu. I njih mu nabave. Pa pištaljku, trubu, drvenog konjića…

Imao je Stojadin punu vreću igračaka, da jede šta hoće, i mogao je da menja odela svaki dan u mesecu, toliko ih je imao. I sve mu to bejahu nabavili uviđavni deda i dobra baba. Jednog dana Stojadinova krava oteli belo telence, a krava njegovog druga Milana šareno. U isti dan, kao da su se dogovorile.

Stojadinu se šareno telence više dopalo od belog, pa salete dedu da mu ga kupi. Ali ko bi prodao tele koje je tek oteljeno? A Stojadin je hteo pošto-poto da mu telence bude šareno. Šta je deda uradio? Uzeo je raznih boja, rastvorio ih, i njima nazelenio, nacrvenio, naplavio i nažutio belo telence.

Posle je bilo šarenije od svakoga detlića. Drugi put Stojadin ugleda na grabu svračje gnezdo. Isprekrštala svraka grane i grančice, među njima napravila gnezdo i u njemu snela jaja. — Dedice! Bako! Skinite mi, molim vas, svračja jaja — kaže Stojadin dedi i babi. O, njihove muke! Hteli bi unuku želju da ispune, ali kako da se popnu na grab?

Ne može deda, ne može baba. Ostarili su, ne mogu da se pužu uz drvo, a merdevina nemaju. — Nema druge, moraš poseći grab — kaže baba dedi. Vidi deda, ima baba pravo. Uzeo sekiru, naoštrio je, došao do graba, i taman prvi put da zamane, kad mu sinu misao u pameti: „Kad grab padne, polupaće se jaja.“

Najzad se doseti. Uzme dugačak konopac, prišije na jednom njegovom kraju krpu u koju je zašio kamen, pa ga snažno zavitla i prebaci preko graba. Kamen poleti, povuče za sobom konopac kao neki prteni rep i padne s druge strane graba. Sada je jedan kraj konopca bio na jednoj strani graba, drugi na drugoj, dok se sredina nalazila na grabu, baš ispod samog vrha. Preko grane na kojoj se nalazilo gnezdo.

Deda veza sebe jednim krajem konopca oko pojasa, za drugi zateže baba. I tako, polako, glasno stenjući i sve jače zatežući, izvuče dedu uvrh graba. Kad deda pokupi jaja, baba poče da popušta konopac. Na taj ga način srećno i na zemlju spusti. Svraka, kad se vratila, našla je gnezdo prazno.

Stojadin nikako nije hteo da spava u mraku. Da li nije hteo ili nije smeo? Ne znam vam posigurno reći. Tek, svake noći svejedno da li je bio budan ili je spavao, kraj njegove postelje gorela je lampa. Jedne noći on se potuži da lampa vrlo slabo svetli i reče da on neće da spava pri tako slabom osvetljenju.

Baba zapali još jednu lampu. — Sada je malo svetlije, ali je svetlo još slabo — kaže Stojadin. — Mi lampi više nemamo — odgovori deda. — A Mesec! Vidite li kako Mesec divno sija? — povika Stojadin. — Skinite Mesec i obesite više moje postelje, da mi sija dok spavam.

I zar su starci mogli da ne ispune želju svoga unuka? Iziđu oni napolje i počnu moliti okrugli Mesec, koji je, svetao i nasmejan, plovio po vedrom nebu zasejanom zvezdama, da dođe u Stojadinovu sobu. Da mu svetli bar ovu noć, dok spava. Mesec ne htede. Samo odmahnu svojom žutom glavom.

Nudili su mu bogatu večeru, vučiju dalmatinokog vina, punu činiju alve i kolača, prizrenski nožić i kabanicu od plave čoje. Ni to nije pomoglo. Dedi se čak učinilo da Mesec ismejava njihovu molbu, pa ljutito povika: — Baba, daj konopac! Mesec se strese od straha. Pomisli da hoće da ga veže, ali kad vide kolika ga daljina deli od dede, odahnu s olakšanjem, kao da se neki težak teret svalio sa njega.

Baba iznese konopac i pruži ga dedi. Naslućivala je da je on nešto pametno smislio. Deda joj šapnu nešto na samo uvo. Baba se osmehnu. Uhvati za jedan kraj konopca, deda za druti, rastegoše ga, u trku sastaviše krug, pa počeše da vuku krajeve i naglo smanjuju krug.

Na taj način su konopcem zaokružili i stegli čitav snopić rasutih Mesečevih zraka, koji su ustvari njegova kosa, uhvatili se za njih i svukli Mesec na zemlju. Mesec se mrštio od bola, ali nije imao kud. Te noći je bio okačen više Stojadinovog kreveta i svu noć je sijao mekom svetlošću.

Deda ga je u zoru dobro ugostio, dao mu prizrenski nožić, zlatiborsku sviralicu i kabanicu od plave čoje. Onda ga je, sa pristankom Stojadinovim, pustio da ide svojim putem. Mesec je radosno poskočio, i dok bi udario dlanom o dlan preleteo preko neba i na vreme legao u krevet.

Sve je išlo lepo i glatko dok Stojadin nije pošao u prvi razred osnovne škole. Život u školi jako mu se svideo, jer je tu našao još dece, sa kojom je učio i igrao se u časovima odmora. Učitelj beše prekrasan čovek. Sa svakim đakom lepo, kao da mu je deda ili otac rođeni.

Stojadinu se činilo da bi učitelj ispunio svaku želju svojim đacima, kao što to čine njegov deda i njegova baba njemu, samo što se đaci stide da mu kažu šta žele.. .
Stojadin je redovno išao u školu. Učio je dobro. Jednom ga učitelj pohvalio, pred svim đacima za učenje i vrednoću.

Došla jesen. Za njom zima. Duva košava, oči da istera. Mraz stegao. Drveće puca. Stojadin se uplaši od mraza i zime, pa kaže dedi i babi: — Ja neću zimus da idem u školu, već na proleće. — Ako prestaneš pohađati školu zimus, učitelj na proleće neće hteti da te primi — veli deda.

— Naravno da neće — potvrđuje baba. — Onda me zimus u školi zamenite ti i baba. I tako deda i baba sutradan odu u školu mesto Stojadina i sednu u poslednju klupu.
Uđe i učitelj, proziva đake i beleži izostanke onima koji nisu došli. — Stojadin Vukadinović! — prozva učitelj njihovog uiuka.

— Ovde smo! — odazvaše se deda i baba. — „Ovde sam“, a ne „ovde smo“ — reče učitelj i pogleda preko naočara u pravcu dede i babe. Učini mu se da dobro ne vidi, obrisa naočare, ponovo ih stavi na nos i pogleda u istom pravcu. — Ama, deco, gde je Stojadin? — upita.

— Ovde smo — ponovo odgovoriše deda i baba. — Niste vi Stojadin nego njegov deda i baba — reče učitelj. — Zašto nije Stojadin došao? — Nije mogao, jer mu je zima. On će doći na proleće, kad otopli. Mi ćemo dotle da ga zamenjujemo u školi. — Dobro. Samo pazite da ne dobijete koju dvojku! — pristane učitelj.

— Trudićemo se da dobro učimo, — rekoše deda i baba. — I da vas, u putu, mećava ne zaveje, — opomenu ih uča. — Neće, mi smo čvrsti kao kremen. Otada su deda i baba išli mesto Stojadina u škodu, pisali slova, učili pesme iz Bukvara i računali do deset. A Stojadin je pravio sneška, vozio se na sličugama i klizao po ledu.

O učenju se nije brinuo, jer su deda i baba odlično učili — iz svih predmeta imali su petice. Jedino u fiskulturi nisu mogli da odmaknu dalje od trojke, mada su se i tu svesrdno zalagali. Što nije išlo, nije. No, Stojadin će tu odenu na proleće lako popraviti, jer je fiskultura za njega oduvek bila mačiji kašalj…

Ali, ne lezi vraže! Nešto hladna košava, nešto oštar mraz, pa daleh put i veliko breme godina savladaše dedu i babu — baciše ih u postelju. Dugo su ležali, kašljali, stenjali, pljuvali, znojili se, pili tople čajeve i doktorske lekove, dok nisu ozdravili. Ali ih zdravlje posle nikako nije dobro služilo kao ranije, pa nisu mogli ni stotu želju svome unuku da ispune.

I šta je Stojadin mogao, nego da ponovo pođe u školu i da nastavi učenje gde su deda i baba stali, mada proleće još ne beše došlo. Eto tako je krasnog dedu i divnu babu imao moj drug Stojadin. I ja, kad bih opet bio mali ne bi želeo ni jare, ni nove opanke s prepletima, ni pitu s jabukama, pa ni čarobni štapić, već onakvog dedu i babu kao što ih je on imao. A imati njih, znači imati sve to. I mnogo, mnogo više. Ali, ja ne bih tražio od njih da mesto mene pohađaju školu. Sve drugo, hajde-de, ali to nikako — da se ne bi razboleli…

Momčilo Tešić