Živeo pre mnogo godina neki car koji je toliko mnogo voleo lepe i nove haljine da je sav svoj novac trošio na gizdanje. Nije mario za svoje vojnike, nije voleo pozorište, nije lovio po šumi, osim kad je trebalo da pokaže nove haljine. Imao je po jedno odelo za svaki sat u danu i kao što se za druge careve kaže: „Car je u savetu“, tako se za njega govorilo: „Car je u sobi za oblačenje“.

U velikom gradu, gde mu je bio dvor, živelo se vrlo bezbrižno; svakog dana dolazilo je mnogo stranaca, trgovaca i zanatlija, pa jednog dana dođoše tamo i dvojica varalica. Oni su se izdavali za tkače i govorili da umeju izatkati najlepšu tkaninu koja se može samo zamisliti.

Ne samo da bi boje i šare bile nešto izvanredno lepo, već bi i odelo sašiveno od te tkanine imalo čudnu osobinu: bilo bi nevidljivo svakom čoveku koji ne valja u svom pozivu ili je neizrecivo glup. „To bi bilo divno odelo, — pomisli car. — Kad bih ga nosio, mogao bih da doznam ko u mom carstvu nije sposoban za dužnost koju vrši. Mogao bih da razaznam pametne od glupih.

Ta se tkanina mora odmah izatkati za mene!“ — i car dade mnogo para dvojici varalica da započnu posao. Oni namestiše dva razboja i pravili su se kao da rade, ali nisu imali ničega na razbojima. Zahtevali su najfiniju svilu i najčistije zlato, pa su to trpali u svoje torbe, a na praznim razbojima radili do duboko u noć.

Carevo novo odelo

„Baš bih voleo da vidim dokle su stigli sa tkanjem!“ — mislio je car, ali mu je bilo pomalo hladno oko srca pri pomisli da onaj ko je glup ili ne odgovara svom poslu, ne može da vidi tu neobičnu tkaninu. On je, doduše, verovao da za sebe ne treba da se boji, ali je ipak hteo da pošalje najpre nekog drugog da ispita kako stvar stoji.

Svi su u gradu znali kakvu čudnu osobinu ima ta tkanina i svi su bili radoznali da vide je li njihov sused rđav ili glup. „Poslaću tkačima svog starog poštenog ministra, — razmišljao je car. — On će najbolje videti kako tkanina izgleda, jer on ima razuma i niko nije savesniji na dužnosti od njega.“ Tako stari časni ministar ode u dvoranu gde su dve varalice sedele i radile za praznim razbojem.

„Bože me sačuvaj! — pomisli stari ministar i razrogači oči. — Ne vidim baš pišta!“ Ali to ne reče glasno. Varalice ga zamoliše da izvoli prići bliže i zapitaše ga zar nisu lepe šare i divne boje na tkanini. Pritom su pokazivali na prazan razboj. Jadni stari ministar buljio je oči, ali ništa nije video, jer ničeg nije ni bilo.

„Gospode bože! — mislio je — znači li to da sam glup! To nikad nisam verovao i to ne sme niko da sazna! Zar sam nesposoban za svoj posao? Ne, nikako ne smem reći da ne vidim tkaninu.“ — Pa zar ništa nećete reći? — zapita jedan tkač. — O, divna je! Prekrasna! — reče stari ministar gledajući kroz naočare. — Te šare, pa te boje! Reći ću caru da mi se neobično dopada!

— To nas raduje! — rekoše oba tkača i stadoše da nabrajaju boje i ističu lepotu šare. Stari ministar ih je dobro slušao, kako bi mogao to isto reći caru kad se vrati. Tako i učini. Iz dana u dan varalice su zahtevale sve više para, svile i zlata za tkanje. Oni sve to trpahu u svoje torbe, a na razboj ne dođe ni jedan jedini končić, već su i dalje tkali na prazno.


Car posla drugog časnog dvoranina da vidi kako napreduje tkanje i da li će tkanina biti uskoro gotova. S njim se zbilo isto što i s ministrom: gledao je i gledao, ali pošto nije bilo ničeg sem praznih razboja, nije mogao ništa ni videti. — Zar to nije lep komad tkanine! — rekoše varalice, pokazujući šaru koja nije postojala.

„Glup nisam, — mislio je čovek — znači, dakle, da ne valjam na svom poslu. To je, doduše, čudno, ali ne smem dopustiti da se primeti!“ I tako je hvalio tkaninu koju nije video i uveravao tkače kako se divi lepim bojama i divnim šarama. — Zaista je prekrasna, — rekao je caru. Svi su u gradu govorili o divnoj tkanini. Tada i sam car zažele da je vidi dok je još na razboju.

S pratnjom odabranih dvorskih ljudi pođe dvojici lukavih varalica, koji su tobož tkali iz sve snage, ali bez niti i konca. — Zar nije veličanstvena? — rekoše ona dvojica čestitih dvorana. — Neka samo vaše veličanstvo pogleda kakve su to šare i boje! — i pokazaše na prazan razboj, jer su verovali da drugi vide tkaninu. „Šta li je ovo! — pomisli car. — Ja ništa ne vidim. To je strašno!


Da li sam glup? Da li sam nesposoban za cara? To je najstrašnije što me moglo snaći!“ — O, vrlo je lepo! — reče glasno. — Odajem vam svoje najviše priznanje! — pa zadovoljno klimnu glavom i stade posmatrati prazan razboj, jer nije hteo reći da ništa ne vidi. Svi iz pratnje buljili su u razboj, ali iako niko nije video ništa, jer ničeg nije ni bilo, rekli su kao car:

— O, divna je! — i savetovali su ga da prvi put obuče odelo od te nove divne tkanine za veliku svečanost koja je uskoro trebalo da se održi. — Veličanstveno, divno, izvanredno! — išlo je od usta do usta i svi su se od srca radovali. Car dade obojici varalica viteški krst da ga stave u rupicu na kaputu i titulu tkača plemića.

Celu noć uoči dana kad je trebalo da se održi svečanost varalice su presedele, dok im je gorelo šesnaest i više sveća. Narod je mogao da vidi kako se žure da svrše carevo novo odelo. Pravili su se kao da skidaju tkaninu s razboja, sekli su po vazduhu velikim makazama, šili iglom bez konca i najzad rekli: — Evo, haljine su gotove!


Sam car dođe tamo sa svojim dvoranima, varalice digoše po jednu ruku uvis kao da nešto pridržavaju, pa rekoše: — Evo čakšira! Evo prsluka! Evo ogrtača! — i tako redom. — Sve je lako kao paučina! Čovek bi pomislio da nema ništa na sebi, ali u tome baš i jeste preimućstvo ove tkanine. — Tako je, — rekoše svi plemići, ali nisu mogli ništa da vide, jer ničeg nije ni bilo.

— Hoće li sad vaše carsko veličanstvo najmilostivije da izvoli skinuti svoje odelo, — rekoše varalice —da bismo mu obukli novo, ovde pred velikim ogledalom! Car skide odelo, a varalice su mu tobož dodavale košulju, čakšire, ogrtač, pa ga obuhvatiše oko pojasa kao da mu nešto vezuju, dok se car okretao i vrteo pred ogledalom.

— Oh, kako su lepe haljine! Kako divno stoje! — rekoše svi uglas. — Kakva šara! Kakve boje! To je skupoceno odelo! — Napolju stoje ljudi sa baldahinom koji će se nositi nad vašim veličanstvom dok budete išli u povorci! — reče glavni majstor ceremonijala. —Ja sam gotov! — reče car. — Da li mi dobro stoji? — pa se još jednom okrete pred ogledalom, što je trebalo da znači da dobro razgleda svoje novo odelo.

Carevo novo odelo

Komornici, koji su morali da nose skute, pipali su rukama po podu kao da dižu skut. Išli su držeći ruke u vazduhu, jer nisu smeli dozvoliti da neko primeti kako oni u stvari ništa ne vide. I tako je car išao nag u povorci pod lepim baldahinom, a narod po ulicama i prozorima je govorio: — Kako je lepo carevo novo odelo! Kako mu divno stoji!

Niko nije dozvoljavao da se primeti kako u stvari ništa ne vidi jer bi to značilo da ne valja na svom poslu ili da je vrlo glup. Nijedno od carevih odela nije imalo toliko uspeha. — Pa car nema ničega na sebi! povika uto jedno dete. — Ovo je glas nevinog! — reče detinji otac i to se brzo pronese po sakupljenom narodu.

— Nema ničega na sebi! Jedino ovo dete kaže da car nema ničega na sebi! — Pa on zaista nema ničega na sebi! — povikaše najzad svi uglas. A i cara je to mučilo, jer mu se činilo da su u pravu, ali je mislio otprilike ovako: „Sad nemam kud. Moram izdržati u povorci.“ I ponašao se još ponosnije, a komornici su išli za njim noseći skute kojih nije bilo.

Carevo novo odelo

 

ZBIRKA ANDERSONOVIH PRIČA, knjiga druga/Naslov originala: H.C.Andersen – KEISERENS NYE KLÆDER/Ilustracije: Gustav Hjortlund/Zajedničko izdanje iz 1966. godine: Vuk Karadžić, Beograd; Mladinska knjiga, Ljubljana; Prosvjeta, Zagreb; Forum, Novi Sad